Političko petljanje srozalo povjerenje investitora u UniCredit

Kad se proslavljeni, ali očito opstruktivni Jean Jean Pierre Mustier prošli tjedan rastao od UniCredita, izgledalo je kao da banka stavlja talijanske interese ispred interesa dioničara. Nije ni čudo što su se investitori prestrašili, spuštajući cijenu dionica UniCredita za 13 posto tijekom dva dana kad su se pojavile vijesti.

Scenarij nije jedinstven za talijanske financije: odražava vrstu napetosti prema naprijed i prema van, koje se igraju širom svijeta - od američkih predsjedničkih izbora do Brexita, kao i u prostorijama korporacija. Credit Suisse krenuo je suprotnim smjerom od UniCredita odabravši Antónia Horta-Osória, portugalskog bankara koji je deset godina vodio britansku banku Lloyds, za svog sljedećeg predsjednika.

UniCredit već dugo djeluje na teškom domaćem tržištu, mučen lošim dugovima i anemičnom ekonomijom čak i prije nevolja Covid-19. Nastojeći umanjiti svoje oslanjanje na Italiju, umjesto toga postavila se za paneuropskog zajmodavca. Ističu se dva poteza: stjecanje njemačkog HVB-a 2005. godine; i imenovanje gospodina Mustiera, francuskog bankara iz 2016. godine, koji je želio iskupiti svoju reputaciju nakon nadgledanja velikog trgovinskog sklandala u Société Générale. Prošlog su tjedna ova dva poteza izazvala razornu eksploziju.

Nagazna mina koja je izazvala eksploziju postavljena je prije godinu dana, kada je izvršni direktor novim strateškim planom najavio da će banka "nastaviti raditi na projektu" za osnivanje holdinga u Njemačkoj. Ideja nije bila nova, zamišljena ranije kao mehanizam za smirivanje njemačke političke nelagode zbog spremanja UniCredita za preuzimanje Commerzbanka sa sjedištem u Frankfurtu.

Taj dogovor nije se realizirao, ali ideja o osnivanju njemačkog holdinga, usredotočenog na stari posao HVB-a, očito je ostala živa. To bi donijelo jednu značajnu korist: troškovi financiranja izdavanja duga i regulatornog kapitala putem njemačkog entiteta bili bi jeftiniji i stabilniji od korištenja temeljne talijanske grupe. Otuda i izgled projekta holdinga u strateškom dokumentu.

No, plan se ubrzo izjalovio, jer je 14-člani odbor UniCredita (10 Talijana, plus g. Mustier, Austrijanac, Argentinac i Emiraćanin) postao sve više uznemiren potezom koji će razrijediti "talijanstvo" banke.

Kad je imenovani predsjednik Pier Carlo Padoan morao birati između predsjednika Uprave popularnog među dioničarima i odbora za koji se Mustier požalio da je slab i preusko talijanski, izabrao je potonjeg.

Unatoč optikama, ovdje se zapravo nikad nije radilo o spašavanju Monte dei Paschi di Siena. Podrazumijeva se da su i Mustier i Padoan sporazum smatrali prihvatljivim.

Ali radilo se o tome koliko talijanski UniCredit treba biti. U očima gospodina Padoana - i šireg odbora - bilo je opasno suočiti se sa novom strukturom koja je mogla predvidjeti veleprodajni bijeg iz milanske grupe.

Za novog predsjednika, ekonomista i političara koji je veći dio svoje karijere proveo u središtu europskog projekta, pojam restrukturiranja talijanske banke u jednu s njemačkim holdingom sukobio bi se sa suštinom bankarske unije eurozone. Konkretno, to bi potkopalo središnju težnju - još uvijek snažni san - da, pod jednakim uvjetima, tržište treba ravnopravno promatrati dug talijanskog, njemačkog ili bilo kojeg drugog izdavatelja eurozone.

Zacrtavajući plan za njemački holding, Padoan je jasno stavio političke interese talijansko-europskog idealizma ispred pragmatičnih interesa dioničara. Sad želi ojačati i dodatno internacionalizirati upravni odbor. Ali dok lovci na glave traže nasljednika Mustiera, jedna oklada izgleda sigurno: novi će izvršni direktor biti Talijan.