Analize: Mala korist od međusobnih isprika hrvatskih i srpskih dužnosnika

Navršava se 20 godina od prve izjave žaljenja jednog dužnosnika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Gorana Svilanovića, zbog svih stradalih u sukobima u Hrvatskoj, uz posebno isticanje značenja Vukovara kao simbola stradanja za Hrvate.

Također, navršava se 11 godina od isprike predsjednika Srbije Borisa Tadića za zločin nad Hrvatima na Ovčari, kao i isprike predsjednika Hrvatske Ive Josipovića za zločin nad Srbima u Paulin Dvoru kod Osijeka, ističe se u časopisu Arhiva Srba u Hrvatskoj.

Te su isprike upućivane prvenstveno kako bi se ostvario pozitivan učinak na međunarodnu i europsku javnost, a do njih je najviše došlo zahvaljujući svjetonazoru i percepciji pojedinaca koji su bili na ključnim funkcijama, ocjenjuje autor Milan Krstić s Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

Međutim, djelotvornost tih isprika bila je vrlo ograničena, prvenstveno jer unutarpolitičke okolnosti u državama čiji su ih šefovi uputili nisu ostavljale dojam da su iskrene i da su date u ime čitavog društva.

Novih izraza žaljenja od 2010. nije bilo, a stara su već zaboravljena i nisu imala dugoročan učinak, ističe Krstić.

Lani komemorativne geste na obje strane nakon dugo vremena

Stoga se postavlja pitanje hoće li će i kada nastupiti razdoblje u međusobnim i regionalnim odnosima u kojima će isprike uistinu biti posljedica želje većine građana da se njihovi dužnosnici službeno ograde od negativnih aspekata skorije povijesti.

Također, autor se pita bi li promjena elita na barem jednoj od strana mogla dovesti do ponovnog vala autorefleksivnosti i isprika, kao što je to bio slučaj prije nešto više od deset godina.

Krstić podsjeća da je prošla godina dovela, za mnoge neočekivano, do prvih malih komemorativnih gesta na obje strane nakon dugo vremena. Izrazi žaljenja Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića za srpskim žrtvama u Oluji, te simbolični čin klečanja pred spomenikom stradalima na Ovčari Vučićevog izaslanika Verana Matića šalju poruku da je stvari moguće pokrenuti s mrtve točke.

No, na postavljeno pitanje Krstić negativno odgovara „dok god su nacionalni narativi ušančeni u jednostrane poglede na sukobe devedesetih godina“.

Sa druge strane, primjer napretka u međusobnim odnosima za vrijeme predsjednika vlada Vojislava Koštunice i Ive Sanadera, koji se nisu međusobno ispričavali, ukazuje da taj element nije uvijek nužan za popravljanje bilateralnih odnosa, ističe on.

Imajući to u vidu, potrebno je razmisliti je li uputno i dalje inzistirati na isprikama i drugim vidovima suočavanja s prošlošću ili je bolje prošlost ostaviti po strani i usvojiti stajalište da nas ona “ne može izliječiti”, kaže Krstić uz napomenu da raspravu o tome treba nastaviti novim istraživanjima.