Četvrt stoljeća Vladimira Putina na vlasti

U kolovozu 1999. Vladimir Putin imenovan je premijerom Ruske Federacije. Na prijelazu iz 1999. u 2000. godinu naslijedio je bolesnog predsjednika Borisa Jeljcina. Već prilikom preuzimanja dužnosti, Putin je izjavio da je Rusija bila i ostat će velika sila. U Europi su ga pak vidjeli više kao reformatora koji bi trebao reorganizirati kaotičnu Rusiju divljih devedesetih.

U lipnju 2001. američki predsjednik George W. Bush nazvao je Putina nakon sastanka s njim "pouzdanim i direktnim". Bush, šef države vodeće sile NATO-a, rekao je da je „gledao u njegovu dušu".

U rujnu 2001. Vladimir Putin je govorio u njemačkom Bundestagu i ponudio Europi sigurnosno partnerstvo s Rusijom. Ulogu SAD-a kao vodeće zapadne sile je doveo u pitanje. A nije isključio ni buduće članstvo Rusije u NATO-u i Europskoj uniji.

EU i Rusija u to vrijeme dogovaraju različite programe financiranja i suradnju. Teži se "strateškom partnerstvu". NATO otvara ured u Moskvi. Rusija osniva predstavništvo pri NATO-u u Bruxellesu. Posebno Vijeće NATO-Rusija raspravlja o strateškim pitanjima i također o skorom dobrovoljnom pristupanju država srednje i istočne Europe Sjevernoatlantskom savezu.

Kao jedan od glavnih dobavljača nafte i plina u EU-u Rusija dobro posluje s Europom. Njemački kancelar Gerhard Schröder Putina naziva "besprijekornim demokratom", unatoč već poznatom gušenju oporbe i slobode medija u Rusiji. Nakon svog mandata Schröder je dobio unosne položaje u državnim ruskim energetskim tvrtkama.

Godine 2006. na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu Vladimir Putin je inicirao promjenu. On se žalio što Zapad ne prihvaća Rusiju kao veliku silu. Širenje NATO-a opisao je kao kršenje dane riječi. Obećanja članica NATO-a da se neće širiti prema granici Rusije se ignoriraju, rekao je. Međutim, 1997. Rusija je u jednom sporazumu s NATO-om pristala na proširenje.

Sporazumi o razoružanju se raskidaju. Rusija oštro kritizira američku planiranu proturaketnu obranu. Vladimir Putin je ljut nakon što je Ukrajini i Gruziji na summitu NATO-a u travnju 2008. obećano članstvo.

U kolovozu 2008. Putin je demonstrirao svoju vojnu moć Europljanima. On je intervenirao u sukobu u Gruziji i nakon kratkog rata doveo dijelove Južne Osetije i Abhazije pod rusku kontrolu.

U 2013. Europska komisija još uvijek govori o stvaranju zajedničkog “gospodarskog i ljudskog prostora” od Lisabona do Vladivostoka s Putinovom Rusijom – kao dugoročnom vizijom.

Nakon protjerivanja prorurskog predsjednika iz Ukrajine u proljeće 2014. i demokratske revolucije na Majdanu, Putinova Rusija napada Ukrajinu. On anektira poluotok Krim kršeći međunarodno pravo i stavlja dijelove istočne Ukrajine pod svoju kontrolu s proruskim separatistima. Zapad reagira prvim sankcijama i pokušava posredovati. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande posredovali su u Sporazumu iz Minska, koji je trebao dovesti do mira. To se nikada nije dogodilo, ali je "dalo vremena Ukrajini da ojača", kako je kasnije rekla kancelarka Merkel.

Odnosi su se brzo pogoršali, ali je uvoz ruskih energenata nastavljen. Putin se u europskoj percepciji sve više pretvarao u autokratskog vladara. EU je 2021. govorio o “negativnoj spirali” u međusobnim odnosima.

U ožujku 2022., nedugo nakon velikog upada ruskih trupa na Ukrajinu, američki predsjednik Joe Biden vidio je Putina kao nemilosrdnog "diktatora, ratnog zločinca, ubojicu". NATO je od tada na Putinovu Rusiju gledao kao na “najveću prijetnju miru u Europi”, novog starog neprijatelja na Istoku. EU je nametnuo sveobuhvatne sankcije Rusiji i još uvijek se pokušava učiniti potpuno neovisnim o opskrbi ruskom naftom i plinom. Ni više dvije godine nakon početka rata to još nije do kraja uspjelo. Ruski tekući plin i dalje dolazi u Europu. Trgovina s Rusijom se smanjuje, ali mnoge europske tvrtke i dalje posluju u toj zemlji.

Prehrambena, farmaceutska i kemijska industrija nisu pogođene sankcijama.

25 godina nakon što je Putin došao na vlast NATO se priprema za novu utrku u naoružanju. Suprotstavljanje ruskoj agresiji sada je glavni zadatak Sjevernoatlantskog saveza.

Ovaj tekst je prvobitno objavljen 9. kolovoza 2024., a aktualiziran 31. prosinca 2024.