Dobronić: Zbog ovrha sam prihvatio biti šef Vrhovnog suda

Otkrio je kako je upravo nepravedan ovršni sustav temeljni motiv da se prihvato dužnosti predsjednika Vrhovnog suda te je istaknuo kako je, ne samo pravo, nego i obveza i dužnost svakog suca odbiti primjenu Ovršnog zakona u dijelu u kojem se odnosi na potrošače i pravila koja nisu sukladna EU pravu. Posebno se to odnosi na ovrhe na temelju ugovora o CHF-kreditima koji u sebi sadrže odredbe o kamatama koje može određivati banka.

“Da me nisu iz Ureda predsjednika zvali, ja se ni sad ne bih javio”, kaže Dobronić. Na pitanje čime ga je predsjednik uvjerio da se prihvati ovog posla kaže: “Nije me ništa posebno uvjeravao, samo me pitao jesam li voljan proći kroz proceduru. Rekao je da bi moglo biti neugodno, bio je vrlo korektan i u redu. Rekao sam da pristajem i oni su me pozvali”, govori Dobronić za N1.

Na pitanje zašto baš on kaže: “Nije mi to obrazlagao, pretpostavljam da je predsjednik Republike pratio što radim i govorim, a s obzirom da mu je blisko. On je kao premijer donio zakon o konverziji i bio silom prilika uključen u taj problem. Vjerojatno je postao svjestan o čemu se radi.”

O izjavama da uloga predsjednika Vrhovnog suda nije nikakva reforma kaže: “Ja mislim da nije baš situacija nije takva da isključivo Vlada i ministar rade. Jasno je da Vlada ima najveće mogućnosti, ali bilo bi potpuno neobično da predsjednik VS-a koji je čelnik sudbene vlasti da se kaže da samo Vlada… Najradije bih rekao da zajednički sudjeluju u tom poslu. Točno je da predsjednik VS-a ne može nijednom sucu narediti kako će i što odlučiti, ali može svojim inicijativama biti predvodnik neke koncecije. Njegov će utjecaj biti onoliki koliko to suci budu spremni prihvatiti. Predsjednik VS-a nije klasični šef, nego primus inter pares”, govori.

Na pitanje može li pridobiti suce da ga slijede, kaže da se tome nada jer se u suprotnom ne bi ni javio. “Svemu ovome u proceduri izbora ne pridajem veliko značenje. Prirodno je da suci biraju nekog s kim su radili, najnormalnije je da postoji doza nepovjerenja prema nekom izvana”, govori.

“Bitno je da sustav kao cjelina funkcionira”, kaže.

“Mora se voditi računa o tome da je u ovom poslu dojam bitan. Građani moraju steći osnovan dojam da su zaštićeni, da se sudi pravedno i da stranke imaju jednak status. Što se tiče same suštine, smatram da se od strane samog sustava gleda pomalo birokratski. Radi se o tome da netko već 20-30 godina izlaže van presude koje ne samo da izazovu zgražanje nego su izvan zdravog razuma. Takva presuda izazove teške posljedice za povjerenje i nakon toga je to teško vratiti u normalu”, rekao je, podsjetivši na primjer presude za tešku prometnu nesreću u Makarskoj. “To izaziva zgražanje.”

Na konstataciju kako on tu ništa ne može, kaže: “Kod nas se suci kažnjavaju uglavnom zbog broja predmeta, gotovo nikad se ne pozivaju zbog sadržaja same odluke. To je osjetljivo pitanje i u to se gotovo nikad ne zadire. Postavlja se pitanje da li se baš do kraja ne može i ne smije. Susrećemo se i s problemom pogrešne koncepcije, da je presuda logički silogizam, da nas ne zanima ni da je li je životno razumna ili pravedna. Svaki sudac načelno može napisati da je podne sredina noći, a ne sredina dana, on načelno ima takvu slobodu”, govori.