Dvadeset godina od smrti Milana Levara

Haško tužiteljstvo je 1997. i 1998. razgovaralo s Levarom, a predmet razgovora bila su masovna ubojstva srpskih civila u Gospiću i oko njega koja su počinjena od strane pripadnika hrvatskih naoružanih jedinica 1991. i 1992. godine.

No Levar je još godinu dana prije kontakata s haaškim istražiteljima učinio svoju priču dostupnom najširoj hrvatskoj javnosti, razgovorom objavljenim u Feral Tribuneu. Njezin sukus jest da je 1991. godine nakon prvih oružanih sukoba u Lici i uspješne obrane Gospića od strane lokalnih jedinica, zlo u Liku bilo uvezeno iz Zagreba.

U jesen 1991. godine odande su u ovu hrvatsku pokrajinu upućeni svi čelni ljudi civilne i vojne vlasti, konkretno predsjednik Kriznog štaba Ante Karić, njegov tajnik Tihomir Orešković, Vladin povjerenik Dražen Jurković, vojni zapovjednik Mirko Norac, njegov životni pratilac Miro Laco i još nekoliko ljudi.

U sudskom postupku koji je uslijedio dobro desetljeće potom, utvrđeno je da su Orešković i Norac bili neposredno krivi za ubojstva civila, pretežno Srba koji su tijekom rata ostali živjeti u Gospiću ili su se u njega vratili na poziv hrvatskih vlasti.

Stvari su se odvijale tako da je listopada iste godine, po nalogu novopridošlih lokalnih vlasti, policija sastavila popis uglednijih Srba, navodno kako bi kontrolirala njihovo eventualno neprijateljsko djelovanje. Pripadnici Operativnog štaba, pod neformalnom kontrolom Tihomira Oreškovića, započeli su s njihovim uhićenjima, bez ikakva neposrednog povoda, da bi ih pedesetak bilo odvedeno u obližnji Perušić.

Odlučeno je da ih likvidiraju, što je obavljeno u naredna dva dana, u drugoj polovici listopada, na lokalitetima Pazarište i Lipova Glavica. Pored ova dva masovna smaknuća, u Gospiću i okolici zbilo se do kraja 1991. godine više pojedinačnih ubojstava srpskih civila, tako da se ukupan broj ubijenih kreće oko stotinu.

Ovi zločini ne samo da su ostali neprocesuirani kroz čitavo razdoblje Tuđmanove vladavine, već je njihovim glavnim sudionicima, Oreškoviću i Norcu, tih godina slijedila značajna socijalna promocija. Orešković je sredinom devedesetih bio izabran za načelnika općine Perušić, iste one u kojoj je pet godina ranije zapovijedao ubijanjima civila.

Norac je kao zapovjednik prošao kroz sve najvažnije hrvatske ofenzive na tom području, od Medačkog džepa do Oluje, avansiravši do čina generala, a na sportsko-rekreativnom planu do titule vojvode Sinjske alke. Predsjednik Mesić ga je 2000. godine zajedno s grupom visokih oficira otpustio iz vojne službe zbog nedopuštenog političkog djelovanja.

Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira, ubijenog u Tenji kraj Osijeka 1. srpnja 1991. godine. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, Levar kao vojnik, Kir kao policajac. Obojica su se suprotstavili dominantnoj politici: Kir zato što je svoju ulogu šefa osječke policije protumačio kao dužnost smirivanja međuetničkih napetosti, uspostave povjerenja i izbjegavanja rata, a Levar jer je suočavanje javnosti sa zločinima počinjenim u njezino ime protumačio svojom vojničkom i građanskom dužnošću. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. To je tada smatrano činom prvorazredne veleizdaje, kao što bi bilo smatrano i danas, jer govorio je o onom za što se kontinuirano podrazumijeva najvišim nacionalnim interesom da bude obavijeno kodeksom omerte. 

Nad obojicom je odmazda izvršena na isti način, ubojstvom iz mraka.

Rekonstrukcija događaja oko Levarova ubojstva dočarava nam atmosferu u Gospiću devedesetih godina, obilježenu spregom ljudi iz vojske, specijalne policije, obavještajnih službi, političkog polusvijeta i podzemlja. UOvi zločini ne samo da su ostali neprocesuirani kroz čitavo razdoblje Tuđmanove vladavine, već je njihovim glavnim sudionicima, Oreškoviću i Norcu, tih godina slijedila značajna socijalna promocija. Orešković je sredinom devedesetih bio izabran za načelnika općine Perušić, iste one u kojoj je pet godina ranije zapovijedao ubijanjima civila početku se javnom tajnom smatralo da ga je ubio stanoviti Ivica Rožić.

On je ranih devedesetih sudjelovao u Oreškovićevim i Norčevim progonima srpskih civila, a prema vlastitom priznanju policiji, nakon rata nastavio se baviti sličnim poslom postavljajući paklene naprave u dvorišta njihovih kuća. Njegov je "hobi" naišao na stanovito protivljenje službenog Zagreba tek nakon kolovoza 1996. godine, kad je u eksploziji podmetnute bombe u dvorištu kuće u selu Vrapci ubijen 75-godišnji general JNA Milorad Miščević, navodno prijatelj tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u njegovu prethodnom životu.

Lokalna policija je 2001. godine podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv Rožića u kojoj se navodi da je između 1996. i 2000. "minama iznenađenja" ubio šestero srpskih civila, a sedam ih je teško ranio. Premda se radilo o klasičnom terorizmu s ciljem zastrašivanja i etničkog čišćenja gospićkih Srba, policija mu je na teret stavila tek "općeopasnu radnju sa smrtonosnim posljedicama" "Kao da je riječ o slučajnim žrtvama automobilske nesreće u prebrzoj vožnji", komentirala je kvalifikaciju djela novinarka Jasna Babić.

Rekonstrukciju događaja upotpunjuje i nekoliko policijskih dokumenata zaštićenih oznakom tajnosti, koji su početkom 2000.-ih procurili u javnost. Jedan, pod nazivom "Operativno izvješće", iz 1999. godine, sadrži Rožićevo priznanje "da je u zadnje vrijeme intenzivno razmišljao kako bi ubio Milana Levara, pa je spominjao da je razmišljao sačekati ga negdje van grada, zaustaviti mu auto, potom ga odvesti negdje i ubiti".

Drugi dokument vodi se pod nazivom "Službena zabilješka", sačinio ga je policijski Odjel za suzbijanje terorizma, kao zabilješku Rožićeva saslušanja iz rujna 1999. godine.

"U strahu da ne bi otišao u Haag navodi da je u više navrata planirao kako bi izvršio ubojstvo Milana Levara koji je išao kao svjedok u Haag. Razmišljao je kako bi ga otrovao nekim jakim otrovom tako što bi mu na njivi zatrovao krumpire ili bi ga jednostavno negdje sačekao i ubio a onda tijelo bacio u neku od jama na Velebitu... Međutim, navodi, da za Levarovu likvidaciju još nema 'zeleno svjetlo'."U vezi s Rožićem vrtjelo se ime još jedne latentne političke zvijezde, a to je Miro Laco, aktualni pročelnik ureda zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, član njegove Stranke rada i solidarnosti, dapače tajnik njezina Domovinskog braniteljskog zbora

"Službena zabilješka" sadrži i informacije koje upotpunjuju znanje o kontekstu zbivanja na širem gospićkom devedesetih godina: "(Rožić) spominje kako je prije akcije Medački džep u Gospić došao pokojni ministar Gojko Šušak i rekao im da bi bilo dobro da na tom prostoru ima što manje Srba, što je on shvatio kao da ih treba ili pobiti ili protjerati, pa dodaje, 'što se Sačić pravi lud i on je bio tu i njemu je sve poznato što se radilo ovdje i zbog čega'. Neke stvari je 'odrađivao' Rožić, neke su neki drugi, a neke stvari su 'odrađivali i specijalci i to je svima poznato'".

Spomenuti Sačić je, naravno, Željko Sačić, u vrijeme počinjenja gospićkih zločina zamjenik zapovjednika specijalne policije, ujedno zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko, čiji su pripadnici u proslavljenoj vojno-redarstvanoj akciji 1995. godine počinili ratni zločin u dalmatinskim Gruborima pobivši šestero civila starije životne dobi i spalivši čitavo selo. Pojedini svjedoci kasnije su ga pred Tribunalom optuživali za zataškavanje zločina u Gruborima i falsificiranje izvještaja.

Nakon rata Tuđman ga je unaprijedio u položaj pomoćnika ministra unutrašnjih poslova, ni više ni manje nego za područje kriminalističke policije....