Jean-Michel Nicolier: Francuski dragovoljac koji je odbio napustiti Vukovar (VIDEO)

Posebno je u sjećanju njegova izjava od 20. studenog 1991. godine koju je u podrumu vukovarske bolnice dao francuskoj televiziji dok su pored njega prolazili okupatorski, srpski, vojnici. Tada su mu francuski novinari ponudili da će ga izvući iz Vukovara, ali odbio je.

„Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili izlazak iz Vukovara i povratak u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam kako će biti teško, ali nisam mislio kako će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu“, rekao je, između ostalog, izvjestiteljici Agnès Vahramian, piše Teleskop..

Samo nekoliko sati kasnije odveden je zajedno s ostalim ranjenicima iz vukovarske bolnice na Ovčaru gdje je u noći s 20. na 21. studenog, pogubljen. Kada su hrvatski ranjenici stigli tamo, netko je iz grupe srpskih egzekutora koji su ih čekali, pitao za Francuza. Kad se Jean Michel odazvao, najprije su ga izvukli iz hangara i krvnički pretukli. Potom su mu polumrtvom pucali u glavu. Nakon toga su mu iz džepa uzeli zadnjih 20 franaka koje je imao sa sobom.

Jean Michel, tada 25-godišnjak, je u Hrvatsku došao u srpnju 1991. Na to se odlučio gledajući televizijska izvješća o razaranju Hrvatske i neravnopravnoj borbi Hrvata za svoju slobodu protiv velikosrpskog agresora. Majci je rekao: „Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit’ ću se. Ti znaš kako sam ja divlja trava što nikad ne nestaje”.

U Zagreb je stigao vlakom potpuno sam noseći fotoaparat u ruci. Njegov stariji brat Paul kaže da nisu ni pomišljali da se ide boriti. „Ni on, ni mi u obitelji nismo ni pomišljali da će postati ratnik. U Hrvatsku je otišao samo s fotoaparatom, nadajući se da će postati ratni reporter. Uopće nije bio svjestan rizika u koji se upušta. A onda je fotoaparat zamijenio puškom“, ispričao je.

Kad je sišao s vlaka u Zagrebu na Glavnom kolodvoru, na prostoru ispred spomenika kralju Tomislavu, nakon što to nije uspio na francuskom jeziku, upitao je na engleskom slučajnu prolaznicu gdje se može prijaviti „u rat za Hrvatsku“. Ona ga je uputila u obližnju Šenoinu ulicu gdje je tada bilo sjedište Hrvatskih obrambenih snaga.

Tamo ispred zgrade je sreo dvojicu tada 18-godišnjih Zagrepčana kojima se prvi obratio. Od tada počinje i njihovo druženje kroz sljedeća tri mjeseca do njegove smrti. Bili su zajedno na svim bojištima. Najprije su upućeni na front u Mejaško Selo, u općini Barilović kod Duge Rese.

Bili su na položajima vrlo blizu neprijateljskim snagama. Opisuju ga kao vedrog i duhovitog dečka, sklonog šalama. „Daleko je bio od savršenog vojnika što se tiče obuke, ali srcem mu parirati nije mogao nitko. U njemu je dobrote bilo za trojicu. To je bio lik kojega nisi mogao ne zavoljeti“, kazali su.

U predahu borbi razgovarali su, govore, o životu, curama, glazbi i svemu onome o čemu mladi ljudi inače pričaju. Tamo su ga prvi put intervjuirali francuski novinari. Kako je sve fotografirao i bilježio, sugerirali su mu i da bi bilo dobro da ostavi pušku i radi za neke tamošnje novine. No, sve je takve prijedloge odbijao.

Kako su borbe u Vukovaru postajale sve teže, priključuje se prvoj grupi dragovoljaca HOS-a koji 26. rujna odlaze pomoći tom gradu. Tamo su držali jedan punkt obrane Sajmišta, dijela Vukovara gdje su se vodile posebno krvave borbe. Ranjen je 9. studenog od rasprskavajuće granate, u danu kada je ranjeno i deset drugih njegovih suboraca.

Tijekom borbi često su s neprijateljskim vojnicima bili toliko blizu da su se mogli dovikivati. Jean-Michel je znao s njima „popričati“ i preko motorole, javno se deklarirajući tko je. Nakon ranjavanja prebačen je odmah u vukovarsku bolnicu. Njegovi suborci govore kako se dobro oporavljao i kada su ga posjetili 15. studenog već je mogao pomalo hodati.

Kako im je tada već bilo jasno da ubrzo slijedi pad grada, razgovarali su i o tome da se pokušaju probiti iz opkoljenog i razrušenog Vukovara. Kažu kako su mu rekli da će ga nositi i na leđima, ako treba. To im ne bi bio problem jer je tada bio vrlo mršav, a tijekom kasnijeg proboja nosili su i ranjenog kolegu koji je bio dvostruko teži. No, Jean Michel to nije htio.

„Imao je milijun prilika za odlazak, ali uopće nije razmišljao o tome. Htio je ostati u Hrvatskoj nakon rata“, govore njegovi suborci. Jedan od zapovjednika Sajmišta posvjedočio je kasnije da mu je dva puta nudio izlaz iz Vukovara svjestan da će doći skori pad grada. Predlagao mu je i da mu se napravi lažna dokumentacija da je reporter i da se izvuče, ali Jean Michel je to odbio.

Gledajući kasnije njegovu izjavu u zelenom mantilu u bolnici, taj zapovjednik je rekao da je Jean-Michel znao da mu se bliži kraj. „On je tada znao da je gotov, jer se javno deklarirao preko motorole, znali su za njega. No, on ostaje dosljedan, govori o nama, ljudima s kojima je ratovao dok srpski vojnici prolaze kraj njega. Rijetko viđeno u povijesti“, rekao je.

Njegovi suborci drže kako je vidio da se borimo suludo i fanatično, a istovremeno pazimo na skloništa puna Srba i na njihovu djecu i da nema ni trunke nečistoće u našoj borbi. „On je postao naš brat, i ostao s nama do kraja, dosljedno i karakterno. Malo je Hrvata položilo takav ispit. Nevjerojatan čovjek“, ustvrdili su.

Kada je tijekom mirne reintegracije 1996. provedena ekshumacije masovne grobnice na Ovčari u kojoj su bila tijela dijela pogubljenih ranjenika iz vukovarske bolnice, među njima nije bilo Jean-Michelovih posmrtnih ostataka. Nisu pronađeni ni do danas te se i dalje, kao i više desetaka Vukovaraca, vodi kao nestali. Unatoč upornom inzistiranju hrvatskih vlasti, srpska strana i dalje odbija dati podatke o tome gdje se nalaze.

Moguće je da su na početku bili zakopani u plitkim grobovima, a zatim kasnije, preneseni u sekundarne grobnice, na zasad nepoznato mjesto. To posebno teško pada njegovoj obitelji. „Srbija mora dati informacije o nestalima, tragično je da neki zločinci i danas mirno žive nedaleko od mjesta na kojima su počinili zločine“, rekla je Lyliane Fournier, Jean-Michelova majka.

Nada u pronalazak tijela svog sina povećala se nakon očitovanja francuskih vlasti, dobila je osobno pismo od francuskog ministra vanjskih poslova u kojem joj je rekao da može računati na njegovu potporu.

S istom molbom izišla je prije dvije godine u Zagrebu i pred francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, prilikom njegovog posjeta Hrvatskoj. Nakon što se zaustavio kraj nje tijekom obilaska Gornjeg grada Lyiliane mu je rekla da već 30 godina traži tijelo svoga sina i da ne može doći do njega zbog srpskih vlasti koje kriju informacije.

Macron je, prema svjedočenju prisutnih, bio jako dirnut i obećao je da će joj pomoći. Tada je rekao i kako nije mogao ni pomisliti da bi se jedan Francuz zbog ideala došao boriti za hrvatsku slobodu i da će sve učiniti što je u njegovoj moći da se napravi pritisak na Srbiju i riješi taj slučaj.

Lilyane se nada kako će takvim pritiskom na kraju doći do pronalaska tijela svoga sina kako bi mu na grobu mogla zapaliti svijeću, ali i privođenja pravdi njegovih ubojica. Nadu u to poduprlo je i svojedobno rješenje Županijskog suda u Osijeku o pokretanju istrage protiv počinitelja tog zločina.

No, kako su optuženi na teritoriju Srbije, koja ih odbija procesuirati, cijeli postupak ide presporo. Pogotovo, jer je jedan od osumnjičenih da je usmrtio Jean-Michela postao svjedok-suradnik srbijanskog suda za ratne zločine te ima poseban status i slobodno živi u toj zemlji.

Nicolierova majka kad god može zauzme svoje mjesto u vukovarskoj Koloni sjećanja 18. studenoga. „To je za mene sveti datum i ja sam u mislima s mojim sinom, kao što sam svakoga dana sa svim nestalima, braniteljima i hrvatskim narodom. Prošlo je toliko dugo vremena, a još se ne zna ništa o nestalima, neke majke su već umrle čekajući da pokopaju svoje najmilije. To je strašno“, rekla je nedavno Lyliane.

I njegov brat Paul često dođe u Hrvatsku. Nedavno je zajedno sa svojom dvojicom sinova i nećakom bio gost Nogometnog kluba ‘Vukovar’. U svom domu u Vesoulu, na sjeverozapadu Francuske, gdje je i Jean-Michel rođen kao drugo od troje djece, ima puno hrvatskih znamenja i uspomena na svog mlađeg brata.

Za iznimnu hrabrost i junaštvo koje je iskazao u obrani Vukovara hrvatski predsjednik Ivo Josipović je 17. studenoga 2011. posmrtno odlikovao Jean-Michel Nicoliera Redom Nikole Šubića Zrinskog. Odličje je preuzela njegova majka.

Istog dana dodijeljena mu je i Počast županije, priznanje koje Vukovarsko-srijemska županija dodjeljuje za ljubav, odanost i hrabrost u Domovinskom ratu. Spomen plaketa ‘Vukovar 1991’ dodijeljena mu je posmrtno još 2006. godine. Pješački most preko rijeke Vuke u Vukovaru nosi ime ovog francuskog dragovoljca i hrvatskog branitelja.

Također je na njemu i njegova bista koju su zajednički 2015. uz gradske čelnike otkrili njegova majka i brat. Neki su se tada vjerojatno prisjetili njegovih riječi koje je uputio majci prije odlaska u Hrvatsku: „…ti znaš kako sam ja divlja trava što nikad ne nestaje…”.