Kakav Ustavni sud treba Hrvatskoj?

Točnije, čitav niz pitanja, nakon što se ta institucija konfrontirala s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem. Ponešto je u toj diskusiji tako izravno nametnuo upravo on, dok je ostalo zatim došlo u prvi plan po nekoj ranijoj inerciji. Na prvome mjestu postavljeno je pitanje, treba li Hrvatskoj uopće Ustavni sud? Ili te ovlasti treba prenijeti na primjer u Vrhovni sud RH.

Ozbiljnosti takvog upita doprinijela je činjenica kako USRH nema jasne kriterije kad bi on trebao i morao dati svoje mišljenje. U dosta navrata kad se očekivalo da zauzme stav o nekim važnim problemima u kontekstu njihove ustavnosti, reagiranje je izostalo bez puno objašnjenja. U nekima drugim javnost nije mogla znati kako su i zašto ustavni suci odlučili da se ipak oglase, a jedino suvislo tumačenje glasilo je: zbog stranačko-političke pristranosti. Nadalje, ispostavilo se da značajan dio hrvatskog društva čak nije najbolje ni upućen u funkciju i položaj te ustanove. Primjerice, opaska njezina predsjednika da je ona „iznad naroda“ odnosno „iznad građana“, svakako nije bila široko prihvaćena.

Ustavni sud u Hrvatskoj postoji od 1963. godine i bitno je ojačan Ustavom iz 1990. On je sastavni dio hrvatskog koncepta države, istaknuo nam je Đorđe Gardašević s Pravnog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za ustavno pravo. „Ustavni sud predstavlja bitnu kontrolnu instituciju nad zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću i stoga ga kao instituciju treba svakako zadržati, uz eventualne modifikacije nekih njegovih nadležnosti. Svakako bi mu trebalo omogućiti da ima više vremena za svoju osnovnu funkciju, a to je kontrola ustavnosti zakona.

Mišljenje profesora jest da bi USRH-u trebalo u nadležnost jasno staviti i mogućnost da ocjenjuje ustavnost međunarodnih ugovora kao što to na primjer čini i Savezni ustavni sud Njemačke. Ustavni sud pored toga ima važnu ulogu i u odnosu na redovne sudove kada povodom ustavne tužbe ocjenjuje sudske presude. „Taj ga posao vremenski dosta opterećuje pa bi i tu valjalo gledati što učiniti da se to poboljša. U pogledu odnosa između tog suda i naroda, stvar treba demistificirati: narod je suveren i on kreira ustav i pravila ponašanja. No, jednom tako ustavom uspostavljena pravila ponašanja treba poštivati, kao što treba poštivati i odluke suca kojeg smo unaprijed izabrali da sudi u nekoj utakmici“, drži Gardašević.

„To znači da odluke Ustavnog suda obvezuju sve“, nastavio je ovaj sveučilišni profesor, „a narod ih naknadno može izmijeniti jedino ako ponovno preuzme svoju ulogu suverena, odnosno ustavotvorca te kreira neka nova pravila. Ustavni sud pritom zaista u nizu odluka postupa nekoherentno i nekonzistentno, tu mislim na tehnike tumačenja koje koristi. Veća transparentnost rada USRH-a, u smislu javnih sjednica u predmetima koji izazivaju najveći interes javnosti, kao i jači znanstveno-kritički pritisak na taj sud trebala bi biti dobra rješenja za ovaj problem."

Sociolog i politolog Slaven Ravlić, profesor na Sveučilištu Libertas je kao „nepravnik“ koji se profesionalno bavio položajem i djelovanjem Ustavnog suda, pisao vrlo kritički o nekim njegovim djelovanjima.

„I to osobito u razdoblju od 2010. do 2015., koja su dovela do krize 2016. godine. Ali uopće ne dvojim o potrebi za Ustavnim sudom“, izjavio je ističući pozadinu europske i hrvatske ustavnopravne i političke tradicije.

„Uz to, USRH je ključna institucija u mogućem procesu promjene vrlo lošeg stanja u pravosuđu. Smatram da izvršna vlast nije najbolji pokretač ni provoditelj pravne promjene u zemlji sa slabom tradicijom vladavine prava i neovisnosti pravosuđa, a to su pokazala i iskustva Poljske i Mađarske. Poticaj za promjenu mogao bi doći iz Ustavnog suda koji je bitno obilježen politikom, a stekao je sudski autoritet, uzdigao se u ključnog aktera u odnosu na sudsku granu vlasti jer je postao svojevrsna zadnja sudska instanca“, smatra Ravlić.

No jedan od glavnih problema Ustavnog suda, po široko rasprostranjenom mišljenju je njegova ovisnost o političkoj vlasti. Uz razne odluke koje su izazvale opću sumnjičavost ili uz pasivizaciju USRH-a, način izbora sudaca i njihova kvaliteta osobito su pridonijeli opadanju povjerenja javnosti i same legitimnosti suda. „Suci nisu bili birani u procesu u kojem se ispituje moralna i stručna kompetentnost kandidata“, nastavio je Ravlić, „nego političkim odabirom kroz stranačke kvote u koje su se teško probijali kompetentni kandidati. Tako izabrani suci bili su izraz nedemokratske strukture političkih stranaka i negativne selekcije u njima te vladajuće autoritarno-podaničke političke kulture. U tom smislu Ustavni sud je ,zarobljena institucija' političkih stranaka.“

Na pitanje što onda činiti s USRH-om, profesor Ravlić inzistira na tome da se zadrži dosadašnji izbor sudaca dvotrećinskom većinom, pored ostvarenja intencije ustavotvorca da se postigne konsenzus i dogovor glavnih političkih aktera o najkvalitetnijim kandidatima. Kriza s izborom sudaca i veći interes javnosti po njemu se moraju usmjeriti na poboljšanje postojećeg modela izbora u smjeru veće transparentnosti postupka, izbora stručnijih kandidata i jačanja neovisnosti ustavnih sudaca, te svakako zabranu reizbora sudaca. I moglo bi se nabrojati još poželjnih mjera, ali tek pod uvjetom da se taj proces konačno pomakne s mrtve točke.