Karantena u Wuhanu podsjetila starije Kineze na vladavinu Mao Zedonga

Kinu 1960-ih su obilježila dva reformna projekta pod vodstvom Mao Zedonga. Prvi je bio Veliki skok naprijed (1958-1962) kao ekonomska i socijalna kampanja koju je Mao pokrenuo kako bi Kinu pretvorio u snažno komunističko društvo. Formirane su građanske komune koje su bile prisiljene da proizvedu višestruko veće količine agrarnih proizvoda nego prije, ali i doprinesu industrijskom razvoju zemlje.

Godine 1966. Mao je zbog konsolidacije vlasti pokrenuo Kulturnu revoluciju (1966-1976) čiji je cilj bio očistiti kapitalističke elemente u društvu, zbog čega su Crvene garde u nasilnim pohodima napadali kineske kapitaliste, intelektualce, vlasnike tvornica i bilo kakve značajnije imovine. Rezultat obje reforme je bila ekonomska katastrofa za Kinu, sveopća glad i ukupno više desetaka milijuna stradalih i umrlih od gladi.

Ovogodišnja epidemija koronavirusa nije donijela glad u Kini, ali su stroge mjere kontrole nad stanovništvom, ograničavanje kretanja svih građana, te mjere kontrole uspostavljene u stambenim i seoskim cjelinama pod kontrolom Partijskih predstavnika – jako podsjećale na kineski sistem građanskih komuna.

Umirovljenik Jiang Hong je gotovo tri puna mjeseca proveo zatvoren u svome stanu u Wuhanu, a sve ga je to prisjetilo na 1960-te godine pod vladavinom moćnoga Maoa.

„Ovo je zapravo bio DEJA VU na 60-te godine kada su ljudi živjeli u komunama. Sve čime smo raspolagali nam je bilo dopremano, a nitko nije imao nikakvu slobodu izbora.“, govori Jiang Hong za SCMP. „Ali barem sada svi imaju mobitele da bi si međusobno slali poruke, te više ne trebaju kuponi za hranu kao 60-tih godina“.

Kao i mnogi stariji Kinezi, Jiang Hong se morao naučiti na korištenje mobitela te aplikacija poput WeChata kako bi se adaptirao na svoj novi kolektivni život u izolaciji. Preko njih je komunicirao sa porodicom, primao službene obavijesti, ali i obavljao kupovinu namjernica.

Jennifer Pan, asistent profesor na Sveučilištu Stanford, je ovaj model nazvala „nadogađenim sustavom upravljanja gradskim jedinicama“, dok je politički analitičar Chen Daoyin ovaj kineski model nazvao „modernom verzijom centralističke autokratske kontrole“.

Chen objašnjava kako je pandemija dala pravo državi da uvede drakonske kontrole nad stanovništvom koje je obilježavalo nepropusno 24-satno nadgledanje nad svim pojedincima unutar gradskih četvrti. Čak su i vrata na zgradama su bila zavarivana kako bi bio omogućen ulaz/izlaz samo preko glavnih vrata, a svako neobično ponašanje bi bilo prijavljivano. Svaki stan bi bio omogućen na izlaz iz stanova u točno određene dane, određeno vrijeme i u ograničenom trajanju kako bi se onemogućila mogućnost susreta sa ostalim stanarima zgrade, radi opće sigurnosti.