Kuba zauzdala koronu, a razvija i vlastito cjepivo

Izvan tog zapadnog perimetra cjepiva kao da nema – eventualno se još spomene ruski Sputnik V i to je otprilike to. Rijetko se piše da i neke druge zemlje - poput Kine, Indije i Irana - također razvijaju svoja cjepiva, a još se manje spominje jedna zemlja koja odavno slovi za medicinskog šampiona i koja paralelno razvija čak četiri cjepiva protiv koronavirusa: Kuba.

Tako je na Zapadu pomalo „ispod radara” prošla vijest da su Kuba i Iran sklopili sporazum o suradnji na cjepivu protiv koronavirusa. Konkretno, kubanski državni Institut za cijepljenje „Finlay” objavio je u petak 8. siječnja da je potpisao sporazum s iranskim Pasteurovim institutom o suradnji na ispitivanju najnaprednijeg od četiri kubanska cjepiva - Soberane 2, piše Slobodna Dalmacija.

Spomenuto kubansko cjepivo uspješno je prošlo drugu fazu kliničkih ispitivanja, a treća i posljednja faza provodit će se istodobno na Kubi i u Iranu – osim na 150.000 stanovnika Havane, cjepivo će se testirati i na 50.000 dobrovoljaca u Islamskoj Republici Iran.

Pritom je zanimljiv razlog zbog kojeg su kubanske vlasti sklopile ovaj sporazum s Iranom: zbog uspješna upravljanja pandemijom Kuba ima nisku stopu zaraze, tako da nema dovoljno zaraženih građana za testiranje cjepiva (preciznije rečeno - nemaju dovoljnu stopu zaraza da bi dovoljno brzo mogli dovršiti istraživanje, odnosno - da bi istraživanje imalo statističku snagu, u kontrolnoj skupini mora biti dovoljan broj zaraženih). Stoga su posegnuli za iranskim bazenom zaraženih, najvećim na čitavom Bliskom istoku.

Zvuči li to malo neobično, da jedna siromašna zemlja poput Kube ne samo što razvija vlastita cjepiva, nego i u potragu za zaraženima mora ići na druge kontinente, pošto zbog kvalitetnog rukovođenja pandemijskom krizom nema dovoljno vlastitih zaraženih građana?

Možda i zvuči, ali zato Kuba i jest fenomen današnjeg svijeta.

Za početak malo statistike. U utorak 18. siječnja, na dan kad smo pripremali ovaj tekst, 11-milijunska Kuba imala je 18.443 zaražena od koronavirusa, a Hrvatska njih 225.648. Iako populacijski skoro triput brojnija, Kuba ima 12 puta manje zaraženih od nas.

Relativna razlika je više nego trideseterostruka: dok Hrvatska na milijun stanovnika bilježi više od 55 tisuća slučajeva, Kuba ih bilježi samo 1629.

Još su mnogo veće razlike u broju mrtvih: Hrvatska ih je do utorka imala 4684, a Kuba 173. Odnosno, na milijun ljudi Hrvatska ima 1145 mrtvih, a Kuba 15. Razlika je 76 puta.

Eventualno tumačenje da Latinska Amerika općenito ima manje oboljelih i umrlih od Europe možemo odmah odbaciti, jer ne odgovara istini: na stranici Worldometer među 20 najugroženijih zemalja svijeta čak pet ih je iz Latinske Amerike – Brazil (3.), Kolumbija (11.), Argentina (12.), Meksiko (13.) i Peru (18.).

Prema tome, drastične razlike u uspješnosti borbe s koronavirusom između Kube i Hrvatske potječu od nečega drugog. Osim činjenice da je Kuba (ne baš prometan) otok, što olakšava borbu protiv virusa, to nešto drugo zove se – vrhunska kubanska medicina.

Vjerojatno će u ušima prosječnog čitatelja odmah zazvoniti dva pitanja. Zar Kuba nije zemlja Trećeg svijeta, puno siromašnija od Hrvatske? Kako onda može imati superiorno zdravstvo?

Odgovor na prvo pitanje je potvrdan – dok hrvatski BDP iznosi gotovo 15 tisuća dolara (14,9) po stanovniku, BDP Kube po stanovniku iznosi samo 8,8 tisuća dolara (podaci iz 2018.). Prema tom glavnom ekonomskom parametru, Kuba je dvostruko siromašnija od Hrvatske.

A odgovor na drugo pitanje (kako jedna tako siromašna zemlja može imati superiorno zdravstvo?) leži u komunističkoj revoluciji iz 1959. koja je u ovih šest desetljeća preobrazila Kubu, stavivši glavni naglasak društvenog razvoja na stvaranje vrhunskog (i besplatnog) školstva i zdravstva.

O tom revolucionarnom podvigu govore i brojke: prema podacima UN-a s početka prošlog desetljeća, Kuba je s izdvajanjem od 14 posto BDP-a za obrazovanje bila suvereno prva na svijetu (Hrvatska je tada za obrazovanje izdvajala 4 posto BDP-a, prosjek EU bio je 5 posto, a čak ni skandinavske zemlje nisu za školstvo davale više od 7-8 posto BDP-a).

Usprkos već 60-godišnjoj američkoj ekonomskoj blokadi (najduži embargo u povijesti čovječanstva), koja je devastirala životni standard kubanskih građana, kubanski komunisti našli su načina da im đaci uče uz najsuvremenija elektronička pomagala i računala. Uniforme i obroci u školama besplatni su za sve, a studentima iz udaljenih regija država pokriva troškove prijevoza, smještaja i prehrane za sve vrijeme studiranja. Ukupno je u obrazovnom sustavu Kube zaposleno više od 400.000 ljudi, a polovina od 150.000 kubanskih učitelja ima magisterij.

Tako stvorene razvojne pretpostavke urodile su plodom: čak dvije trećine Kubanaca ima neku vrstu više naobrazbe, što kubansko društvo čini možda i najobrazovanijim društvom na planetu.

Pritom je naročita pažnja usmjerena razvoju studija medicine, tako da i kubanski zdravstveni sustav spada u najbolje na svijetu. Imajući u vidu da se socioekonomska razvijenost neke zemlje mjeri indikatorima poput očekivanog životnog vijeka i mortaliteta novorođenčadi, stručnjaci se slažu da je Kuba iznimka u Trećem svijetu, jer po tim indikatorima stoji uz bok najrazvijenijih industrijskih zemalja.

Kao što je po niskoj smrtnosti djece (4,6 na tisuću novorođenčadi) Kuba ne samo prvak Trećeg svijeta, nego je čak i ispred SAD-a – u obje Amerike samo Kanada ima (neznatno) nižu stopu smrtnosti djece – tako i s očekivanim životnim vijekom od 79 godina Kuba daleko prednjači pred drugim zemljama Latinske Amerike (susjedni Haiti ima očekivani vijek od 63 godine) i Trećeg svijeta, a u rangu je s razvijenim zemljama Zapada.

Kuba ima najrazvijenije javno zdravstvo u Latinskoj Americi, kao i daleko najveći broj liječnika po glavi stanovnika – još prije deset godina broj kvalificiranih liječnika na Kubi premašio je 70.000 (kompletna Afrika ih je tada imala 50.000), a na kubanskim sveučilištima trenutačno studira 25.000 budućih doktora medicine.

Iako je studij medicine na Kubi besplatan (kao i svi drugi fakulteti), tamošnje zdravstvo i medicinska tehnologija na visokom su stupnju izvrsnosti. Tako je u studenome prošle godine, nakon svog posjeta Havani, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif izjavio da su ga „impresionirala” biotehnološka dostignuća Kube u borbi protiv COVIDA-a 19. To i jest jedan od razloga zbog kojeg je Iran potpisao sporazum o medicinskoj suradnji s Kubom.

Osim što svaki Kubanac „od kolijevke pa do groba” ima besplatan liječnički tretman, Kuba je osnovala i liječnički kontingent „Henry Reeves”, koji odlazi u zemlje Trećeg svijeta te na poprišta prirodnih i bioloških katastrofa, kada je stanovništvu naročito potrebna liječnička pomoć - od borbe protiv kolere nakon potresa na Haitiju do borbe protiv ebole u zapadnoj Africi.

Zvuči neobično, ali je istina: uz cigare, rum i šećernu trsku, upravo su liječnici glavni kubanski izvozni artikl. Baš smo te liječničke brigade zimus i proljetos gledali u sjevernoj Italiji.

Podsjetimo, sredinom ožujka u najugroženiju talijansku regiju Lombardiju došla je kubanska liječnička misija, sastavljena od 52 liječnika. Italija ja pritom bila šesta zemlja u koju su od početka pandemije stigli kubanski liječnici, nakon što su druge medicinske brigade iz Havane otišle za Venezuelu, Nikaragvu, Jamajku, Surinam i Grenadu.

„Mi nismo superheroji, mi smo revolucionarni liječnici. Svi se bojimo, ali moramo ispuniti svoju revolucionarnu dužnost”, izjavio je tada, po dolasku u Lombardiju, 68-godišnji kubanski stručnjak za intenzivnu njegu Leonardo Fernandez, kojemu je odlazak u Italiju bio već osma inozemna misija u karijeri: prije toga predvodio je borbu kubanskih liječnika protiv ebole u Liberiji.