Liječnica: Ubijaju nas apsurdnim zahtjevima

"Želim čestitati svima Vama/nama, obiteljskim liječnicima na svom trudu, entuzijazmu, samoprijegoru i skromnosti koju iskazujemo u ovom groznom vremenu epidemije! Dragi ljudi, kolege, što mi sve radimo!

Neka se čuje i zna, iako to nikom na Vrhu ne pada na pamet, radimo lavovski posao!

Podignimo glave, budimo ponosni, samouvjereni, jasni, dosljedni, sačuvajmo profesionalni i ljudski integritet, kao pojedinci i kao struka.

Zadatci koji nam se svakodnevno delegiraju pod parolom "to će obiteljski liječnik" dohvaćaju apsurdne visine. Kao da mi nemamo svoj sadržaj, opseg i metode rada, kao da do sada nismo ništa radili, kao da nas ima na bacanje, a nema. Nema. Nije nas bilo dovoljno ni do sada.

Trošilo nas nemilice. A sad je tek pravi vatromet potrošnje, nerazuman.

Nas 2000 i dalje radimo svoj posao, ali na jedan posve drugačiji, još nedoživljeni način, testiramo svoje znanje i kapacitet odgovornosti; donosimo operativne odluke na način kojeg nema u udžbenicima niti smjernicama, riskiramo svaki dan na vrlo izazovan način.

A istovremeno, podvrgnuti smo stalnoj kontroli HZZO i packama - gdje smo, javljamo li se na telefon, poštujemo li klauzule, pravila osiguravatelja, varamo li sa bolovanjima....prijete nam opomene i novčane kazne.

Za Boga miloga, pa gdje bismo bili? I što radimo?

Pa na svojem radnom mjestu, stalno i non stop, dok su mnogi kod kuće, rade od kuće, kontroliraju nas od kuće, špotaju nas. I ne samo u svojoj ambulanti, nego i u koleginoj jer je taj u samoizolaciji ili je dežurao noću pa mora i odspavat malo.

Pregledavamo potrebite, uz mali strah od zaraze, ali pregledavamo. Čak je upitmo imamo li maske za pacijenta i sebe dok pregledavamo (sori, ali istina se ne može stalno skrivati).

Javljamo se na svaki telefonski poziv (da, dragi ljudi, ako na telefonu čujete signal da zvoni, a nitko se ne javlja, najvjerojatnije je linije zauzeta), i mi i naše medicinske sestre istodobno na drugoj liniji, mi zovemo epidemiologe, hitnu, bolnice, svoje pacijente koje pratimo i o kojima brinemo, naručujemo na testiranja na virus, dogovaramo hospitalizacije, sanitetski prijevoz, izdajemo propusnice ( pomažemo MUP i Civilnom stožeru), popunjavamo Centralni repozitorij ) koji naziv hihi) pa tako lijepo punimo bazu podataka nekima koji će poslije slavit znanstvena istraživanja, odgovaramo na e-mail poruke pacijentata i na upite kroz aplikaciju Zdravlje.net, ali to nisu obični odgovori, to su kliničke odluke za koje snosimo odgovornost, sve marljivo upisujemo u kartone pacijenta, mozgamo oko svakog recepta kojeg napišemo, svakog bolovanje koje otvorimo, svakog zahtjeva pacijenta od kojih su mnogi i nerealni ( a ljudi su ljudi i treba ih shvatit, i uvjerit i razuvjerit), masa telefonskih psihoterapija se radi, savjeta svakih vrsta, ljudi ostaju bez posla, brakovi su u krizi, ovisnici u težim krizama, psihijatrijski bolesnici labilni, dementni agitirani, teško pokretni i stari u svojim domovima ekstra potrebiti.

Svaka kućna posjeta je izazov za sebe, iz milion razloga. O skrbi u domovima za stare i nemoćne i o skrbi za palijativne da ne govorim...

Istovremeno, svaki dan nove hrpe naputaka i zadataka. Pa čitaj desetke teksta i uči iznova, najviše o informatičkim rješenjima. Najviše o novim administrativnim zadatcima, o novim rizicima, preuzimaj nove odgovornosti. I ne griješi!

A tek COVID ambulante 24h dnevno, noćne smjene! Jer nema tko drugi?!

Pa uzimanje briseva pred domovima zdravlja; opet nema tko drugi. Oprema? a kaj ja znam, valjda je dostatna - ja bih najradije da je svima ista, ista i standardizirana. A ne da se čini kako su jedni zaštičeniji od drugih. A i nema je baš, ali to već i ptičice na grani znaju.

U međuvremenu i potres u Zagrebu, i hrpa novih problema - rasuti naši pacijenti po vikendicam, drugim općinama, daleko od nas, a trebaju nas. A etika u nama..

Naravno i neupitno - mi smo liječnici i mi ćemo dati sve od sebe, to je neki unutarnji nagon, poziv, to se živi ili ne ide.
A istovremeno , i mi smo samo ljudi. Imamo obitelji, djecu, supružnike, unuke, roditelje. I mi smo bolesni i uplašeni. I naše obitelji nas trebaju. I vuku na sve strane. Ali možemo mi to, i uspjet ćemo.

Kao prioritet vidim pojačanje naše vidljivosti u sustavu i javnosti. Javljajte se, pište, šaljite fotke i svoje priče, ovdje i na svim mrežama. Šaljite kohomu, šaljite meni. Napravit ćemo nešto iz toga! Napraviti ćemo svoju priču o epidemiji i što smo kao obiteljski liječnici radili, kako smo pridonijeli.

Isto tako, potrebno je da nas odterete od dijela admin posla i dežuranja oni kolege koji sada nemaju što raditi u svojim redovnim ambulantama pa se čuvaju kod kuće. Potrebno ih je uključiti, a neke zadatke mogu raditi i od kuće. Djelute lokalno, u svojim dz i svojim skupnim praksama, u svojim županijama

Nemamo predstavnika u Kriznom stožeru na nacionalnoj razini i to je isto veliki problem. Ako liječnik izvrštelj na terenu nije uključen u donođenje strategije i operativnih odluka to stvara velike probleme u organizaciji i svakodnevnom radu. U lokalnim stožerima ponegdje ima obiteljskog liječnika, ali realno, lokalni političari niti cijene liječnika niti znaju što treba raditi niti kako.

Pa rade nerazumne poteze kojima nam samo unose nelogičnosti i probleme u svakodnevnu praksu. Unose nove i nepotrebne angažmane liječnika i povećavaju radno opterećenje. Tome se treba suprotstaviti. Argumentima, stavnom, čvrsto. Hej, upravitelji, stanite malo, razmislite, pitajte nas ako ne znate, ne srljajte, čuvajte ovo malo lomova koje još imate

Povežite se, maksimalno, prevladajte sve možebitne nesuglasice iz dosadašnejg "normalnog" života i rada. Budite frendovi, suborci, držite si i leđa i bokove Umrežimo se maksimalno i nacionalno. Koordinirajmo se, držimo se dogovora.

Nitko to neće napraviti za nas, oslonimo se na sebe i svoju malu, ali važnu zajednicu. Još jednom Vam čestitam! I hvala kaj postojimo. Heroji!" piše u objavi doktorica Nataša Ban Toskić.