Lončar u knjizi: Šarinić mi je nudio pet milijuna dolara da pređem na hrvatsku stranu

Uoči promocije Lončar nam je uz mnogo riječi hvale govorio o profesoru Jakovini s kojim je punih šesnaest godina vodio razgovore koji su bili podloga da se napravi ova knjiga, puna povijesnih događaja u kojima je jedan od najistaknutijih diplomata na ovim područjima osobno sudjelovao.

”Jakovina je sve ove naše razgovore dodatno verificirao preko povijesnih arhiva i bio je to zaista velik posao. Riječ je o sjajnom stručnjaku i divnom čovjeku i mogu reći da sam od dr. Jakovine i sam mnogo naučio”, kaže nam Lončar, svjestan da mnogo toga iz knjige može naići na različite reakcije. Pogotovo jedna od epizoda koja je opisana u knjizi, a govori o određenim pokušajima Hrvoja Šarinića, u vrijeme kada je došlo do osamostaljenja Hrvatske, jednog od najmoćnijih ljudi iz vrha nove države i bliskog prijatelja Franje Tuđmana.

U knjizi, koju izdaje nevjerojatno agilni i lucidni izdavač Seid Serdarević koji vodi kuću Fraktura, opisano je kako je Šarinić nudio Lončaru, koji je u vrijeme raspada bivše države bio savezni sekretar za vanjske poslove, pet milijuna dolara da pređe na hrvatsku stranu i postane prvi šef hrvatske diplomacije.

Tako Jakovina u knjizi piše: ”Lončar je u rujnu organizirao susret Miloševića, Kadijevića i Tuđmana u Igalu, gdje su 17. rujna 1991. u prisutnosti lorda Carringtona, potpisali zajedničku “Izjavu o prekidu vatre”. Važno je bilo dobiti Miloševića za susret jer je do tada govorio da je rat koji se vodi, rat između JNA i Hrvatske. Sporazum, potpisan i bombastičnog naslova, vrijedio je kao i svi prethodni – možda nekoliko sati.

Kako Lončar nije otišao na taj sastanak, Tuđman mu je rekao da će mu Hrvoje Šarinić, predstojnik njegovog ureda, nešto priopćiti i da o tome razmisli. Dok su na aerodromu Carrington i Tuđman razgovarali preko prevoditelja, Šarinić je rekao kako Lončara sada službeno mole da razmisli o prelasku na hrvatsku stranu. Do sada je bilo nekoliko udica, nekoliko sugestija. Hrvatskoj je čak i odgovaralo da on bude u Beogradu, no sada bi, rekao je Šarinić, pomoglo Hrvatskoj da se stavi na njezinu stranu. Nude mu mjesto u najužem vodstvu i svjesni su da će imati velikih osobnih i profesionalnih gubitaka. U tom je smislu Hrvatska spremna kompenzirati, dostaviti nekoliko milijuna na račun koji on odredi. Svota može ići i do pet milijuna dolara. Lončar je rekao da nakon ovakvog pristupa ne može niti razmišljati o nečemu sličnom.

Čiji bi to bili novci? Šarinić je ustuknuo i rekao da će, bude li Lončar izašao s time van, sve poricati.

Takvih je ponuda bilo i ranije, Šarinić je zvao i telefonom. Bilo bi to puno lakše. Niti Lončar, niti supruga Janja to naprosto nisu mogli prihvatiti”. Toliko godina poslije, kada među živima nema ni Tuđmana ni Šarinića, zapitali smo Lončara o tom detalju koji nikada do sada nije bio poznat javnosti. Jakovina piše da to i nije bio prvi put da je Tuđman Lončaru nudio dužnost potpredsjednika i ministra vanjskih poslova u hrvatskoj vladi. Činio je to u isto vrijeme kada ga je u Saboru Ivan Vekić napadao.

”Kako ću ja funkcionirati uz Gojka Šuška i druge”, pitao ga je, više retorički Lončar”, zapisao je u knjizi Tvrtko Jakovina, a nakon toga su se Tuđman i Lončar složili da ne žele produbljivati sukob i da je korisnije da je izvan zemlje, što je i ostalo.

”Neke stvari u to vrijeme Šarinić naprosto nije dobro shvatio, prije svega to da moje mjesto u to vrijeme nije moglo biti na dvije strane. Ja sam Tuđmanu sa kojim sam imao i osobne prijateljske odnose odmah ponudio ostavku, ali je odbio i rekao neka ostanem na mjestu gdje jesam. Tuđman je smatrao da ću tako više moći koristiti Hrvatskoj”, kaže nam Lončar, koji se sa prvim hrvatskim predsjednikom znao još iz vremena dok su obojica radila u Beogradu.

”Imali smo korektne odnose svo vrijeme, bez obzira što se u svemu nismo slagali. Kada je riječ o onoj privatnoj strani mogu reći da smo bili prijatelji. Viđali smo se i u ateljeu Ede Murtića, razgovarali o umjetnosti, nogometu. Znali smo se malo i zakačiti oko Dinama i Hajduka, kaže nam Lončar.

Objašnjava da je Tuđman poštovao njegove poglede na politiku i događaje u vrijeme dok se stvarala nova država, pa ga je znao pozivati na brifinge na kojima su bili i predsjednikovi najbliži suradnici. Znalo se dogoditi da je Tuđman prekinuo Stipu Mesića i Antu Markovića za vrijeme diskusija i tražio da se o svemu izjasni Lončar. Znao je reagirati Josip Manolić: ”Franjo, ako hoćeš čuti samo što Lončar govori nisi nas trebao ni zvati”.

Priča nam Lončar da je prisustvovao i jednom od prvih razgovora koje su vodili Franjo Tuđman i Ante Marković, koji se kasnije baš i nisu previše podnosili. Bila je tu stalno prisutna sujeta, a za vrijeme prvog telefonskog razgovora Tuđman je pitao Markovića kako će se oslovljavati.

”Tadašnji predsjednik savezne vlade odgovorio mu je, sjećam se, možemo na tri načina. Prvi je da ti govorim predsjedniče, a ti meni možeš premijeru, drugi je da ti kažem Franjo, a ti meni Ante i treći, da te oslovljavam 'generale', a ti mene 'inženjeru'”, kaže nam Budimir Lončar, koji je i kasnije svjedočio iskricama koje su vladale na relaciji Tuđmana i Markovića.

I u knjizi je na više mjesta opisano burno vrijeme raspada Jugoslavije, a ni Lončar očito o Anti Markoviću nije imao neko posebno mišljenje. O njihovom odnosu Jakovina je zapisao:

”Lončar i Marković znali su se površno, a bolje su se upoznali tek u Beogradu. Nakon jednog izlaganja u Skupštini SFRJ, gdje je Lončar podvukao drastični raskorak novog vremena i jugoslavenskog položaja, potrebu ubrzavanja reforme, usklađivanja našeg unutarnjeg razvoja sa svjetskim tokovima, zaustavio ga je predsjedavajući Saveznog vijeća Skupštine Jugoslavije, hrvatski kadar, nekadašnji generalni direktor Jadranbroda Ivo Vrandečić. Ante Marković odlično zna mikroekonomiju, ima sluh za novo vrijeme. Ne zna tako dobro makroekonomiju, no to će uspjeti brzo svladati. Reformator je.

“U politici nije jak. Tu mu treba tvoja pomoć”, rekao je Vrandečić.

“Sjetio bih se svaki put izrečenog kada bih vidio da Marković ne shvaća neke stvari, kontekst, položaj Armije, vlastitu ulogu i moć. Marković je bio pošten čovjek, pasioniran, veliki radnik, dobro je zamišljao preobražaj jugoslavenskog društva, ali okolnosti nije najbolje poznavao. Taština je bila još jedan Markovićev problem”.

I dok su već tenkovi tutnjali prema Hrvatskoj, Marković je bio gotovo u oblacima, neodlučan.

”Markoviću sam već 1990. rekao da se mora obračunati s JNA, produbiti krizu ako je potrebno”, govorio je Lončar.