Međunarodni dan žena: Hrvatska još uvijek daleko od ravnopravnosti

Ni 50 godina nije prošlo otkako su Ujedinjeni narodi proglasili Dan žena međunarodnim praznikom. Ta činjenica jasno svjedoči o tome da je opća verifikacija ženske ravnopravnosti u društvu utvrđena tek, u historijskim razmjerima – nedavno. Njihova politička borba u tom smjeru, naravno, ipak seže u davninu. I nije samo Dan žena ostvarenje koje određuje taj stoljećima dug put. No posrijedi je praznik koji svakako nudi prostor za osnaživanje daljnjih nastojanja u istom smislu. Ovogodišnjem Danu žena ususret porazgovarali smo zato s trima istaknutim pripadnicama svoje branše u Hrvatskoj.

Nismo se osvrtali toliko na povijesna uporišta, međutim, koliko na današnja iskušenja u konkretnom kontekstu. Prepustimo riječ našim sugovornicama, između kojih je prva liječnica Karmen Lončarek. Iza nje stoje razne strukovne te upravne funkcije u sustavu javnog zdravstva u Rijeci, kao i profesorsko zvanje na Medicinskom fakultetu tamošnjeg sveučilišta. Lončarek je također članica tima PUB HUB Croatia zagrebačkog Medicinskog fakulteta. „Na mnogim mjestima u svijetu i u mnogim granama djelatnosti postoji takva asimetrija da žene čine većinu radne snage", napominje ona za DW, „ali ne dijele moć u odgovarajućoj proporciji."

Ona objašnjava da je za zdravstvo specifično to što je korpus ženâ službeno razbijen profesijama. Tu su, naime, medicinske sestre, njegovateljice, liječnice, fizioterapeutkinje itd. „No one se ne smiju prepoznavati kao jedinstvena skupina, dakle kao žene. U hrvatskom zdravstvu to je još i pogoršano time što se rad i uspjeh u sustavu ne vrednuju ni po količini, niti po kvaliteti, već je za uspjeh ključan element moći. Žene su tu mnogo slabije. Moć kao takvu čine financijska, politička i socijalna moć. Ne prepoznaje se profesionalnost, žrtve, radni rezultati, zdravstveni ishodi", uvjerena je Lončarek.

Prema njezinu uvidu, umjesto pobrojanog se vrednuju investicije, novoizgrađene zgrade, donesene odluke – a sve to nema veze s radom. „Naročito ne sa ženskim radom. Zašto nemamo noćne vrtiće za djecu zdravstvenih radnica? Kad zdravstvene radnice prođu kapiju", nastavlja ova liječnica, „prestaju biti žene, odriču se svog rodnog identiteta da bi bolje obavljale svoj posao, što otežava borbu za svako pojedino žensko pravo. Na primjer, zdravstvo radi 0-24 i 365 dana u godini, ali nije predviđeno da u njemu rade majke. Za majke u zdravstvu ne brine se kao, na primjer, za majke koje rade u trgovinama i dobivaju slobodnu nedjelju."

To je pak zato što je zdravstvo njegujuća profesija, glasi tumačenje Karmen Lončarek. I, kao takva profesija, ono se lako poistovjećuje s arhetipskom ulogom žene koja bespogovorno i požrtvovno njeguje jer joj je to - usud. A nešto dijametralno suprotno moglo bi se reći za sektor agrara u kojem navodno dominiraju kršni brkajlije ili tome slične maskuline figure. Bez obzira što ženske radne snage u poljoprivredi nipošto ne nedostaje, naprotiv, ali i tamo su glavni muškarci. Te smo pozicije malko pretresli sa Sonjom Karoglan Todorović, međunarodnom konzultanticom u području ruralnog razvoja, zaštite okoliša, održive poljoprivrede i politike hrane.

Ipak, kad se dotični sektor, ili više njih srodnih, predstave tako, onda to više i ne izgleda toliko tradicionalistički, strogo muški. „Jasno, poljoprivreda je i dalje sektor u kojem odlučuju muškarci. Ne govori se o bitnim pomacima, iako žena ima više nego prije, ne samo u fizičkom dijelu posla. No sama poljoprivreda je i dalje 'prirodno' muška zona“, veli ona, primjećujući da već u području zaštite prirode vrijedi obrnuta perspektiva. Tamo radi osjetno više žena, ili se taj posao više doživljava kao ženski. Karoglan Todorović dodaje ono isto što je ustvrdila naša prva sugovornica za svoju struku.

„Uobičajeno se tu iznose teorije o urođenoj brižnosti, o Majci Prirodi, znate već“, kaže ova konzultantica. Znamo, jasno, jer je to dio najrasprostranjenije predodžbe onoga što je svojstveno ženama i, s druge strane, muškarcima. Bismo li onda trebali pogađati tko dominira u konzultantskom poslu? „No, i na razini EU-a su to muškarci, ne samo u Hrvatskoj", dodala je Karoglan Todorović, „dok ženama ostaju sekretarska, tajnička radna mjesta. Nešto se doduše malo pomaknulo s modernijim pristupom materiji u agraru i ekologiji te politici hrane.“

Ne treba olako generalizirati, ali ona uočava da trend digitalizacije favorizira muški primat, sa svim tim dronovima, satelitima, automatikom i drugim igračkama za dječake. „Više žena uspijeva u 'mekšim' oblicima sa 'zelenom' vizurom, s inovativnošću, s promjenom tradicionalnih pozicija. Čini se da je poljoprivreda temeljno pod kontrolom onog što se naziva all-boys network, a žene se lakše probijaju u alternativnim vidovima pripadajućih djelatnosti. Ne treba nas zavarati to što je jedna žena i ministrica poljoprivrede RH. Nađe se ženskoga višeg kadra i drugdje, mada premalo. Odnosi se mijenjaju, ali veoma sporo“, zaključila je Sonja Karoglan Todorović.

A zatim smo si priuštili jedan kontakt unutar vlastite branše – medijske, novinarske. Naša kolegica Maja Sever vodi Sindikat novinara Hrvatske i predsjednica je Europske federacije novinara. Prvo je ime iz Hrvatske na toj uglednoj međunarodnoj funkciji. Prvo, pa – da okrenemo naglavce staru šovinističku izreku – žensko! A nažalost, ni u ovom sektoru nije mnogo bolje stanje po tom pitanju, čak i kad se doima da možda jest. „U novinarstvu svjedočimo sve većem broju žena u novinarskim redovima, što nije dobar znak", upozorila nas je Sever, „jer to na žalost pokazuje pauperizaciju našeg zanimanja."

To hoće reći da, u zanimanjima gdje se plaće smanjuju, vlada trend povećanja broja žena, dok muškarci idu dalje, za boljim plaćama. „Žene ostaju u ovom zanimanju gdje su plaće sve slabije, a zaštita radničkih i profesionalnih prava među najlošijima u Europi. I u takvom sektoru uspjevamo imati gender gap, odnosno biti slabije plaćene od muških kolega. Prvenstveno bih istakla problem postizanja balansa privatnog ili obiteljskog i poslovnog života. Tempo rada u novinarstvu, te izostanak pošteno reguliranih poslovnih odnosa, utječe na rad, pa i napredovanje novinarki-urednica", smatra ona.

Kao sindikalnu povjerenicu na Hrvatskoj radioteleviziji, vrlo često ju članice SNH-a traže pomoć kako bi riješile problem diskriminacije zbog obiteljskih obaveza ili nemogućnosti dogovora u usklađivanju radnih obaveza s obavezom brige za djecu. „Bez obzira na veći broj žena u novinarstvu, posljednji podaci koje imamo pokazuju da ih je manje na upravljačkim pozicijama", nastavila je Sever, „što je i europski trend. Isto tako nešto noviji podaci pokazuju da na primjer na našim televizijama u programima vijesti u prosjeku imamo samo 36 posto žena".

To se često može vidjeti u udarnoj debatnoj emisiji Hrvatske televizije „Otvoreno" koju za primjer navodi ova kolegica. „Nerijetko o važnim političkim ili gospodarskim temama razgovaraju samo muškarci. Promjeni tog trenda na HRT-u ne pomaže ni činjenica da uredničku dužnost u ovom slučaju vrši – žena", rekla nam je Maja Sever. Bilježimo stoga i dalje više nego dovoljno razloga za nastavak ove borbe. Do dana kad će i Dan žena biti samo jedan memorijalni povod za evociranje vremena u kojem nisu svi ljudi ni približno bili jednaki. I to po raznim osnovama, a sa spolnom te rodnom između prvih.