“Više puta sam se pitao zašto svake godine dolazimo ovdje na isot mjesto i uvijek imamo nešto novo za reći. Što je to toliko jako i koliko dugo će nas vući. Je li to strah od zaborava, jesu li to poruke koje treba uporno odašiljati, a što se kadkad čini uzaludno. Međutim, nije uzaludno.
U nizu tema koje bih ovdje mogao i trebao otvoriti, usredotočit ću se na dvije. Kada govorimo o položaju Hrvata u BiH, iza nas je skoro 30 godina gledanja, rada, pokušaja pregovora, ratovanja,uzaludnih vjerovanja, razočaranja, ljutnje i očaja u nekim trenucima. Reći da je Hrvatska jamac Daytonskog sporazuma je potrebno, ali nije to dovoljno. Ljudi koji su dali život i zdravlje u Domovinskom ratu, očekivali su više, da naša država bude i instrument naših ciljeva, pravednih težnji i da se time služimo kada je potreba. Sada je potreba. Hrvatski narod u BiH se obespravljuje i vrijeđa. Vrijeđa se i ljude koji su vodili ovu zemlju. Koristi se prilika da se nagazi slabijeg od sebe. Gledali smo mi to u povijesti više puta. Hrvatska se mora tome suprotstaviti. Naša država nije puki pasivni promatrač. Nismo ušli u NATO i EU da bismo bili korisnici fondova, nego da bismo našu državu i instrumente koji stoje na raspolaganju koristili u svom interesu i u prkos onima koji nas že obezvrijediti. Osjećam da toj politici nema alternative. Druga tema je mogla biti Oluja i odlazak srpskog stanovništva. To jest ljudska tragedija, ali joj je prehodila ljudska pohlepa, glupost vlastodržaca u Beogradu, kratkovidnost onih koji dane prije Oluje nisu htjeli pristati na plan Z4.
Taj plan za Hrvatsku nije bio povoljan, ali hrvatsko vodstvo ga je bilo spremno prihvatiti iako bi bilo kritizirani zbog toga godinama. Međutim, migom, sudbinom, tvrdoglavošću onih koji su mogli dobiti više i bolje, nisu prihvatili. Tu su na djelo nastupili oni najhrabriji. Hrvatska je mogla izgledati drugačije, ali okolnosti su bile takve da su na scenu nastupili oni koji možda dan prije te operacije nisu bili sigurni što će se dogoditi.
Treba imati pred očima da Hrvatska nije imala streljiva za više od nekoliko tjedana. Kada danas slušam laži i bezobrazluke da Hrvatska ima projekte u BiH, idemo biti jasniji. Nije Hrvatska vojska omogućila Daytonski sporazum, nego ga bez Hrvatske ne bi bilo. Neprijatelj ne bi bio razbijen NATO-ovim bombarderima, nego čizmama hrvatskih vojnika, vojnika HVO-a, najhrabrijih sinova, nikakvi američki, britanski, francuski leteći strojevi, i to u 10. mjesecu 1995. godine.
Washingtonski sporazum se danas bezobrazno obezvrijeđuje. Tome se moramo suprotstaviti i stalno naglašavati da to radimo mirnim sredstvima, civilizrano, ali glasno. Ono što oni na drugoj strani ne razumiju, ali morat će razumjeti. Argumenti i instrumenti su na našoj strani, članica smo EU i NATO-a. Možemo natjerati da se hrvatski glas ima čuti one koji se prave kao da nas nema, jer ne tjeramo ih na protuprirodni blud nego poštene aranžmane. To je zadatak ovih političara.
A o Srbiji su rekli oni koji su govorili prije mene.”
Fotografija: Davor Puklavec, Pixsell
