New York Times: Maske na otvorenom su beskorisne

Ali taj broj gotovo sigurno zavarava, navodi NYT.

Čini se da se djelomice temelji na pogrešnoj klasifikaciji nekog prijenosa covida koja se stvarno dogodila u zatvorenim prostorima (kao što je objašnjeno u nastavku). Još veće pitanje je krajnji oprez dužnosnika CDC-a koji su postavili granicu - tih 10 posto - toliko visoko da je nitko nije mogao razumno osporiti.

Čini se da je ta granica 'veliko pretjerivanje', kako je rekao dr. Muge Cevik, virolog sa Sveučilišta St. Andrews. Zapravo, čini se da je udio prijenosa koji se dogodio na otvorenom ispod 1 posto, a može biti i ispod 0,1 posto, rekli su brojni epidemiolozi. Osim toga, čini se da su rijetki slučajevi vanjskog prijenosa koji su se doista dogodili, gotovo svi uključivali mjesta s gužvama ili bliski razgovor.

Reći da se manje od 10 posto prijenosa covida događa na otvorenom, slično je tvrdnji da morski psi napadaju manje od 20.000 kupača godišnje. (Stvarni broj je oko 150.) To je ujedno i istina i zavaravanje, navodi New York Times u svojoj analizi.

Ovo nije samo matematičko pitanje. Primjer je to i kako se CDC muči učinkovito komunicirati što ostavlja mnoge ljude zbunjenima oko toga koje je ponašanje uistinu rizično. Dužnosnici CDC-a su toliko jako isticali oprez da su mnogi Amerikanci zbunjeni dugačkim popisom preporuka te agencije. Zeynep Tufekci sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, pišući u časopisu The Atlantic, nazvala je te preporuke 'istovremeno previše zastrašujućima i previše kompliciranima'.

Oni i dalje tretiraju prijenos na otvorenom kao glavni rizik. CDC kaže da bi necijepljeni ljudi trebali nositi maske u većini vanjskih okruženja, a cijepljeni ljudi na 'velikim javnim okupljanjima'; ljetni kampovi trebali bi zahtijevati od djece da nose maske gotovo 'u svako doba'.

Ove bi preporuke imale veće utemeljenje u znanosti kad bi se negdje blizu 10 posto prijenosa covida doista događalo na otvorenom. Ali ne događa se. Nigdje na svijetu nema niti jedne dokumentirane infekcije covidom iz slučajnih interakcija na otvorenom, poput prolaska pored nekoga na ulici ili jedenja za obližnjim stolom, piše NYT.

Pa kako je, na kraju, CDC počeo promovirati zavaravajući broj?

Ako pročitate istraživanje koje je CDC citirao u obranu granice od 10 posto, primijetit ćete nešto čudno, navodi NYT. Vrlo velik udio navodnih slučajeva prijenosa na otvorenom dogodio se u jednom okruženju: na gradilištima u Singapuru.

U jednoj studiji, 95 od 10.926 slučajeva prijenosa širom svijeta klasificirano je kao prijenosi na otvorenom; svih 95 je s gradilišta u Singapuru. U drugoj studiji, četiri od 103 slučaja klasificirana su kao otvoreni; opet, sva četiri su s gradilišta u Singapuru.

Ovo očito nema puno smisla. Umjesto toga, čini se da je riječ o nesporazumu koji podsjeća na pokvareni telefon, igru u kojoj se poruka iskrivljuje dok prelazi s jedne osobe na drugu.

Podaci o Singapuru izvorno potječu iz tamošnje državne baze podataka. Ta baza podataka ne kategorizira slučajeve s gradilišta kao prijenos na otvorenom, rekao je Yap Wei Qiang, glasnogovornik Ministarstva zdravstva.

- Nismo prijenos klasificirali prema otvorenom ili zatvorenom, rekao je Yap.

- To je mogao biti prijenos na radnom mjestu na nekom otvorenom mjestu na gradilištu ili u zatvorenom prostoru na gradilištu, dodao je.

Nadalje, dodatna novinarska istraga rezultirala je s dovoljno indicija da se pomisli da su se mnoge infekcije u Singapuru mogle dogoditi u zatvorenom prostoru. Na nekima od pojedinačnih gradilišta na kojima se covid širio - poput kompleksa za financijsku tvrtku UBS i nebodera pod nazivom Project Glory - betonske ljuske za zgrade uglavnom su dovršene prije početka pandemije. (Videozapis Project Glory snimljen je više od četiri mjeseca prije prvog prijavljenog slučaja covida u Singapuru.)

Budući da je u Singapuru vruće tijekom cijele godine, radnici bi tražili hladovinu zatvorenih prostora kako bi održavali sastanke i zajedno jeli ručak, rekao je Shashank Alex Au iz aktivističke grupe Transient Workers Count Too. Električari i vodoinstalateri radili bi u posebno bliskom kontaktu.

Kako to da su onda slučajevi iz Singapura klasificirani kako već jesu?

Kad su znanstvenici počeli prikupljati podatke o covidu iz cijelog svijeta, mnogi su odlučili vrlo široko definirati vanjske prostore. Smatrali su da je gotovo svako okruženje koje je kombinacija vanjskog i unutarnjeg prostora - otvoren prostor.

- Morali smo se složiti s jednom klasifikacijom gradilišta, rekao je Quentin Leclerc, francuski istraživač i koautor jednog od radova koji analiziraju Singapur.

- I na kraju smo se odlučili za konzervativnu definiciju otvorenog prostora, pojasnio je.

Drugi rad, objavljen u Journal of Infection and Public Health, ubrojao je samo ove situacije u zatvoren prostor: 'masovni smještajni i stambeni objekti'. Sve sljedeće situacije definirao je kao otvoren prostor: 'radno mjesto, zdravstvena zaštita, obrazovanje, društveni događaji, putovanja, ugostiteljstvo, slobodno vrijeme i kupovina'.

Razumljivo je zašto su znanstvenici preferirali širu definiciju. Željeli su izbjeći slučajeve vanjskog prijenosa i pogrešno sugerirati da je vani sigurnije nego što je stvarno bilo. No, taj je pristup imao i lošu stranu. Značilo je da su istraživači ubrojali mnoge slučajeve prijenosa u zatvorenom prostoru kao da su se dogodili na otvorenom.

Pa ipak, čak i s ovim pristupom, otkrili su da se minimalan udio ukupnog prijenosa dogodio na otvorenom. U radu s 95 navodnih slučajeva na otvorenom iz Singapura, ti su slučajevi ipak činili manje od 1 posto ukupnog broja. U studiji iz Irske, za koju se čini da je bila preciznija u vezi s definicijom prijenosa na otvorenom, udio takvog prijenosa iznosi 0,1 posto. Studija o 7.324 slučaja iz Kine pronašla je jedan slučaj prijenosa na otvorenom, koji je uključivao razgovor dvoje ljudi.