Počast izgubljenim životima u studentskom prosvjedu na pekinškom glavnom trgu Tiananmen, koje je kulminiralo i vojno ugušeno 4. lipnja 1989. godine, se svake godine obilježavalo bdijenjem na hongkongškom Victoria Parku. Nepregledne tisuće ljudi, bijelo cvijeće, zapaljene svijeće, molitva, prigodne pjesme i govori postali su tradicija u Hong Kongu na ovaj dan, dok će ove godine čak tri tisuće hongkongških policajaca biti zaduženo da spriječi ovo tradicionalno okupljanje građana koje sada nije dobilo dozvolu policijskih vlasti.
Obljetnica tragičnog završetka kineskih studentskih prosvjeda, kojima je tražena demokratizacija Kine po uzoru na demokratske promjene u istočnoj Europi u to vrijeme, a u kojemu je živote izgubilo između 300 (izvori komunističke Partije) ili 3.000 studenata te civila (izvori studentskih organizacija i Crvenog križa), je u mnogočemu pala u sjenu trenutnih političkih, ekonomskih i društvenih događanja u Hong Kongu. Pandemija koronavirusa, ekonomska kriza, nasilje na ulicama i dugotrajni prosvjedi protiv kineskih vlasti u Pekingu, te najnoviji Zakon o sigurnosti koji komunistička partija Kine priprema za Hong Kong – svakodnevno se isprepliću u medijima.
I dok se ova obljetnica u Hong Kongu redovito obilježavala, ona niti tamo nikada nije bila istinski društveno raspravljena, govori novinar i pisac Byron Chen Chun.
„Politički pogledi su toliko polarizirani da nema mjesta racionalnoj diskusiji ili razumnoj prosudbi. Bilo kakva ljudska emocija na događanje iz toga vremena vas okarakterizira kao borca za neovisnost Hong Konga", govori Chen, „a danas smo još svakodnevno opterećeni pitanjima globalne recesije, mogućeg kinesko-američkog rata, ili političkim utjecajima iz Pekinga. Iz tih razloga su rasprave o 4. lipnju vrlo tihe."
„U samoj Kini diskusije o ustanku u Tiananmenu nisu nikada bile vođene", govori aktivist Zhou Fengsuo, koji živi u SAD-u, „Kinezi nikada nisu pokazivali interes za ovom raspravom jer bi posljedice bile ozbiljne. Mladi, posebno oni rođeni nakon 1989., praktički nemaju nikakvih saznanja da se išta značajno događalo u Pekingu 4. lipnja, ili 1989. godine. Iako, proteklih godina ipak raste broj mladih koji se na internetu anonimno raspituju o tome. Ali, bilo kakva javna rasprava nipošto nije dopuštena, jer samo kinesko građanstvo to isključivo gleda kao politički napad na Partiju, ili Kinu."
„Incidenti poput smrti doktora iz Wuhana, Li Wenlianga, koji je prvo ušutkavan i teroriziran od strane policije zbog ranih saznanja o COVID-19, a zatim slavljen od strane Partije nakon velikog pritiska javnosti – je možda u Kini probudio pojedince da shvate važnost slobode govora.", pojašnjava Zhou, „i iz tih razloga je važno sačuvati sjećanje na 4. lipnja koji i dalje snažno živi na socijalnim mrežama u Kini, iako prikriven i cenzuriran."
„Amnezija je još uvijek prisutna u velikoj većini kineske populacije. Kod nekih je ona stvarna, a kod nekih je ona nužna da bi preživjeli u današnjem društvu. Ali sjećanje ostaje, i doći će vrijeme kada će se Kina morati s time suočiti.", zaključuje Zhou.
