Omanska diplomacija na mukama: Kako balansirati između SAD-a i Irana?

Prošlog tjedna je američki predsjednik Donald Trump ponovno posegnuo za verbalnom batinom: ako bi Oman zajedno s Iranom poželio kontrolirati Hormuški tjesnac, SAD bi izveo vojni napad na tu zemlju na južnom vrhu Arapskog poluotoka.

Time je reagirao na izvješće iranske državne televizije, prema kojem postoji neslužbeni nacrt sporazuma o obnovi pomorskog prometa u Hormuškom tjesnacu. On predviđa da bi Iran i Oman trebali zajednički regulirati promet na toj vodenoj ruti.

„Oman će se ponašati kao i svi ostali ili ćemo to morati dignuti u zrak“, odgovorio je Trump na pitanje bi li prihvatio takav sporazum.

Oman, tradicionalni posrednik

Neobično oštra prijetnja usmjerena je protiv države koja desetljećima održava otvorene diplomatske kanale na Bliskom istoku.

„Oman je tradicionalno uvijek igrao posredničku ulogu između arapskih zaljevskih država i Irana“, kaže Marcus Schneider, voditelj regionalnog projekta za mir i sigurnost na Bliskom istoku Zaklade Friedrich Ebert u Bejrutu, u razgovoru za DW. Među zaljevskim državama sultanat je uvijek održavao najtješnje odnose s Teheranom.

I za Stefana Lukasa, osnivača analitičke tvrtke Middle East Minds, upravo je to posebnost te zemlje. „Oman je jedna od rijetkih preostalih država u regiji koje još imaju relativno stabilne odnose s gotovo svim stranama u sukobu“, kaže Lukas za DW.

Ključni geografski položaj

Svojim položajem na južnoj strani Hormuškog tjesnaca Oman ima ključnu ulogu. Istodobno sultanat održava dobre odnose i s Washingtonom i s Teheranom te je zbog toga više puta bio mjesto povjerljivih razgovora. Još početkom godine ondje su održani pregovori između SAD-a i Irana. Na kraju su propali zbog dubokog nepovjerenja s obje strane.

Za Oman je situacija osjetljiva. Zemlja pokušava očuvati svoju ulogu neutralnog posrednika, ali sve više dolazi između sukobljenih strana. „Od početka rata Oman je među zaljevskim državama koje najviše zagovaraju deeskalaciju“, kaže Schneider. Kao i ostale države u regiji, strahuje da bi mogao biti uvučen u sukob.

Lukas čak govori o „najgorem mogućem scenariju“ za Muscat. Oman ovisi o stabilnim trgovinskim odnosima s Kinom, Indijom, Europom i susjednim državama. Istodobno Washington povećava politički pritisak, dok blizina rata ugrožava sigurnost zemlje.

Ipak, malo toga upućuje na to da Oman zaista želi zajedničku kontrolu Hormuškog tjesnaca s Iranom.

„Iran sve više prikazuje tjesnac kao zajedničke iransko-omanske vode“, kaže Schneider. No u samom Omanu ta se ideja promatra sa skepsom. Aktivno sudjelovanje u takvim mjerama bilo bi protivno interesima ostalih zaljevskih država.

I Lukas takva izvješća smatra malo vjerodostojnima. Taj plan je „prilično nerealan“. Vlada u Muscatu „apsolutno nema interesa za zajedničku kontrolu s Iranom“. Presudna je, naprotiv, sigurna i nesmetana plovidba kroz tjesnac.

Protiv svake eskalacije

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati godinama s mješovitim osjećajima promatraju posebnu ulogu Omana. S jedne strane profitiraju od komunikacijskih kanala prema Teheranu, a s druge strane sumnjičavo gledaju na samostalni kurs Muscata.

Istodobno u zaljevskim državama raste spoznaja da se trajna stabilnost ne može postići protiv Irana, nego samo s njim.

„Iran je došao da ostane“, citira Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) izreku raširenu među političarima regije. Institut tvrdi da bi gospodarska povezanost dugoročno mogla predstavljati najučinkovitiji oblik odvraćanja. U tom kontekstu politika dijaloga Omana mnogim promatračima više ne izgleda kao poseban put, nego kao mogući put u budućnost.

Za Oman je taj razvoj događaja od posebne važnosti. Zemlja kao rijetko koja u regiji profitira od stabilnih odnosa s što većim brojem aktera. Sukladno tome, kaže Marcus Schneider, interes Muscata da spriječi svaku daljnju eskalaciju je velik.

Negativne reakcije na Trumpove prijetnje

Trumpova prijetnja Omanu istodobno baca svjetlo na situaciju u SAD-u. „Najnovije prijetnje Donalda Trumpa u regiji se doživljavaju izuzetno negativno", kaže Schneider. I dodaje da su mnogi analitičari sve razočaraniji američkom politikom te da agresivna retorika narušava vjerodostojnost Washingtona.

I Lukas to vidi prije svega kao znak rastuće nesigurnosti. „Trumpova reakcija na izvješća više govori o stanju u Bijeloj kući“, kaže. On ističe da su istodobno nedavni iranski napadi pojačali sumnje u američka sigurnosna jamstva za zaljevske države.

Napad malo vjerojatan

Američki napad na Oman ipak se smatra vrlo malo vjerojatnim. Schneider se poziva na razgovore s omanskim stručnjacima koji prijetnje više tumače kao izraz frustracije u Washingtonu. Vojni napad na dugogodišnjeg partnera i posrednika dodatno bi oslabio utjecaj SAD-a u regiji, ocjenjuje Schneider.

I Lukas smatra američki vojni napad na Oman malo vjerojatnim. Jer, objašnjava on, politički i strateški značaj sultanata kao komunikacijskog kanala između sukobljenih strana je prevelik. Takav napad, prema njegovoj procjeni, ne bi pogodio samo Oman, nego bi znatno ograničio diplomatske mogućnosti SAD-a u cijeloj regiji.

Time se Oman nalazi pred teškim zadatkom: sultanat pokušava očuvati svoju suverenost, održati otvorene komunikacijske kanale i spriječiti daljnju eskalaciju. Upravo u regiji u kojoj pogrešne procjene postaju sve opasnije, ta bi posrednička uloga mogla biti važnija nego ikada.