Ovo je tajna uspjeha Olafa Scholza

Osmijeh se rijetko kada vidi na licu Olafa Scholza (63), a u euforiju on ne pada gotovo nikad. Pa ni dok oko njega stranački dužnosnici Socijaldemokratske partije (SPD) slave veliku izbornu pobjedu. Na proljeće su ankete stranci davale mizernih petnaestak posto glasova, prijetio je još jedan najgori rezultat u povijesti. A onda je Scholz, vicekancelar Njemačke, kao kandidat za kancelara sa SPD-om otišao na iznenađujuće dobrih 25,7 posto na izborima u nedjelju.

Vrata Bundeskanzleramta sada su mu odškrinuta, ali ne i sasvim otvorena. Ključeve drže dvije manje stranke, Zeleni i Liberali, oni će najprije pregovarati međusobno, a onda se okrenuti jednom od dva veća partnera. Sva je prilika da će to biti Scholzovi socijaldemokrati, jer Uniji CDU/CSU predstoje unutarnja previranja nakon povijesnog poraza.

Jasno je, rekao je Scholz nakon izbora, „da su mnoge građanke i građani zaokružili SPD jer žele promjene u vlasti i žele da se idući kancelar ove zemlje zove Olaf Scholz“. Tu je kandidat o sebi govorio u trećem licu, što mu također nije običaj, a onda je uslijedio oduševljeni pljesak pristalica.

Scholz je bio recept za uspjeh. Na svim plakatima, u svim televizijskim debatama, poručivao je manje-više da je on legitimni nasljednik Angele Merkel. Čak je često spajao prste kako ona čini, računajući da Nijemci prije svega vole kontinuitet.

Olaf Scholz je kandidat Socijaldemokratske stranke za kancelara od kolovoza prošle godine. Kada je to prije 13 mjeseci objavljeno, mnogi su se iznenadili – prije svega zato što je rizično kada je kandidat više od godinu dana u centru pažnje javnosti. Sve se promatra i vrednuje, svaka rečenica ima veliko značenje, a svaka greška bi mogla biti i presudna.

Ali kandidatura je prije svega bila veliko iznenađenje zato što se Olaf Scholz samo nekoliko mjeseci ranije kandidirao za predsjednika SPD – i neslavno izgubio.

Na stranačkim izborima koncem 2019., nešto konzervativnijeg Scholza pobijedio je lijevo orijentirani duet Saskia Esken i Norbert Walter-Borjans. Socijaldemokrati su se dakle na izborima za Bundestag odlučili za onog kandidata kojeg nisu htjeli za svog stranačkog šefa.

„Pronašli smo put za vrlo blisku, harmoničnu i emocionalnu suradnju", prokomentirao je Scholz svoj odnos sa stranačkim rukovodstvom. Ta njegova izjava dobro opisuje na koji način se suočava s krizama: ustati, nastaviti dalje i nikada ne sumnjati u sebe.

Taj 63-godišnjak obdaren je nepokolebljivim samopouzdanjem. Tijekom svoje duge političke karijere i on je doživio mnoge potrese, ali ništa ga nije na duže vreme izbacilo iz takta.

Ni porezni skandal oko spornog trgovanja dionicama (Cum-Ex), ni afera širokih razmjera firme Wirecard. Scholz tada, pred Istražnim odborom Bundestaga, nije doduše imao baš sjajan nastup, ali ipak nije pretrpio političke posljedice, vjerojatno i zato što je pandemija zasjenila sve ostalo. Scholz je to znao iskoristiti.

Nemačka može financijski prevladati pandemiju, bez obzira na to koliko će porasti zaduženje države – to je njegov moto kao ministra financija. „Koristit ćemo svako sredstvo koje nam stoji na raspolaganju, osigurati da ova teška vremena prebrodimo sa svim našim ekonomskim mogućnostima i pobrinuti se za izlazak iz te situacije.“

To su građani Njemačke dobro prihvatili. U krizi se pragmatizam više traži od karizme. A karizma je nešto što Scholz nema. Da se otvori, da pokaže emocije – to mu je strano. Kontrolira se čak i u trenucima najveće radosti, poput britanskog batlera.

Dugo su ga zvali „Scholzomat". Taj pojam je 2003. Kreirao tjednik Die Zeit, jer je Scholz, u to vrijeme glavni tajnik SPD-a, na nastupima uvijek djelovao poput automata, odnosno robota. Kada bi mu se postavilo neko pitanje, skoro uvijek je odgovarao tehnokratskim floskulama. „Ja sam bio netko tko prodaje vijesti, morao sam pokazati određenu dozu neumoljivosti“, pravdao se kasnije Scholz.

U to vrijeme velika i sporna tema bila je reforma tržišta rada, poznata pod imenom „Agenda 2010“. Ona je mnogim građanima donijela financijske teškoće i otpor je bio veliki, čak i u samom SPD-u. „Nije se tu radilo o mojim osjećajima", rekao je kasnije Scholz, nego o „apsolutnoj lojalnosti" tadašnjem kancelaru i predsjedniku SPD-a Gerhardu Schröderu i stranci. Scholz se, kaže, osjećao „stvarno kao vojnik“.

Nakon toga SPD je izgubio na izborima i vlast je preuzela Angela Merkel na dugih šesnaest godina, koje se okončavaju samo zato što je odlučila otići u političku mirovinu. No, pravnik Olaf Scholz stekao je imidž koji se dugo održao: imidž dosadnog birokrata.

Ni sami SPD često nije znao kako da se odnosi prema donekle introvertiranom i suhoparnom pragmatičaru iz Hamburga, čovjekom koji uglavnom kaže samo onoliko koliko baš mora. Kada bi se kandidirao za dužnosti u okviru stranke, Scholz je po pravilu bilježio najlošije rezultate. I usprkos tome, njegova karijera je išla uzlaznom putanjom. Bio je generalni tajnik SPD-a, savezni ministar rada, hamburški senator za unutarnje poslove, pa gradonačelnik Hamburga, a onda je 2018. ušao u vladu Angele Merkel.

Iako se obično smatra da pripada konzervativnom krilu SPD, čini se da se na njega ne mogu primijeniti kategorije kao što su „desno" ili „lijevo". U vrijeme kada je bio zamjenik predsjednika stranačke omladinske organizacije Jusos, zastupao je i radikalne socijalne stavove i kritizirao kapitalizam.

Ali, između njegovog učlanjenja u stranku 1975., kada je bio još uvijek učenik, i njegovog izbora u savezni parlament 1998., prošle su mnoge godine tijekom kojih je Scholz u odvjetničkom uredu u Hamburgu specijaliziranom za radno pravo mnogo naučio o funkcioniranju privrede i samostalnih poduzetnika. I to ga je obilježilo.

Olaf Scholz je tek kasnije naučio da je u politici važno i to kako „prodati" sebe i svoje poruke. On danas djeluje i osjećajnije i ljubaznije. I to funkcionira. U istraživanjima javnog mnijenja, već dugo je popularniji od svoje stranke i daleko poželjniji kancelar od svojih dvoje takmaca, kršćanskog demokrata Armina Lascheta i zelene Annalene Baerbock.

Hoće li doista i postati kancelar pokazat će idući tjedni, možda i mjeseci, mučnih pregovora. Upozorio je svoje potencijalne partnere da ne bi trebalo svakog dana po novinama pričati o tome što tko traži i gdje su crvene linije, jer će to pregovorima samo odmoći. Nakon izbora je ponovio ono što je radnije rekao u jednom intervjuu za DW: „Kršćanski demokrati bi se trebali malo odmoriti u oporbi."