Socijalna skrb u Hrvatskoj: Začarani krug siromaštva i neučinkovitosti

Nedavna smrt dviju djevojčica koje su bile uključene u programe javne socijalne skrbi Republike Hrvatske, izazvala je čitavu lavinu reakcija. Pritom je jedna malena štićenica bila vraćena iz udomiteljske obitelji u biološku, a druga je iz biološke obitelji prebačena u dječji dom. Gotovo unisoni zaključak javnosti, međutim, podrazumijevao je da su u oba slučaja za smrt krive socijalne službe. Ipak, onaj tko pamti išta od glavnih činjenica o tom servisu posljednjih godina i čak desetljeća, mogao je znati da potpuna istina teško može biti tako jednoznačna.

„Sustav socijalne skrbi u RH čini jako kompliciran skup različitih ustanova. Ipak, na neki način je ta skrb, imajući u vidu poziciju tog sustava pod raznim našim vlastima, stavljena u stranu. Po kapacitetu koji je poprimila, mogu reći da je naprosto pretvorena u – ubožnicu“, rekao nam je Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

On svoju tvrdnju ilustrira podatkom o zajamčenoj minimalnoj naknadi za osobe s pravom na novčanu socijalnu pomoć. Prag osobnih primanja za njih je 2014. godine određen na visinu od 800 kuna: „U naprednijim državama se takvi cenzusi indeksiraju svake godine, temeljem rasta troškova života, itd. Kod nas se više nitko ne obazire na zacrtani iznos. Usput su te godine i smanjena prava koja pripadaju djeci kao članovima kućanstva. I tako svake godine imamo manje korisnika, a živimo u društvu u kojem nejednakost raste, pogotovo u krizi.“

Približno jedna petina stanovništva RH je danas pogođena, u najmanju ruku, rizikom od siromaštva i socijalne isključenosti te beznađa.

„Ne treba se zatim čuditi ni fizičkom nasilju u toj populaciji“, nastavlja Bežovan, „te nekim sociopatološkim procesima. To je očekivano u takvome začaranom krugu siromaštva. No kad pogledamo institucije koje su zadužene da pomognu toj populaciji, vidimo da je pomoć potrebna i njima. Odavno se u njih ne ulaže iole ozbiljno, uvjeti za rad su preskromni."

Naš sugovornik stoga nabraja poneke manjkove: nema prostora za odvojene razgovore s korisnicima, nema tehničke opreme za rad, nema ni službenih vozila za teren pa socijalni radnici često koriste svoja, a nema ni tih radnika dovoljno.

„Nedostaje oko 700 novih zaposlenika na razini države, a tu ubrajam i npr. psihologe i pravnike. Također, kad centri za socijalnu skrb izrade svoje godišnje izvještaje, nemaju ih kome dati. Osim što RH u prosjeku daje triput manje sredstava, u relativnim udjelima, za ublažavanje socijalne isključenosti.“

Drugim riječima, nije čudno što i socijalne službe u takvim okolnostima povremeno čine greške, nego što ih ne čine još više i češće. Povrh svega, Hrvatska je najlošija u EU prema korištenju sredstava iz Europskog socijalnog fonda. Susjedna je Slovenija iz istog izvora financirala čitavu reformu sustava socijalne skrbi, s novom opremom i povećanjem zaposlenosti u socijalnim centrima za 30 posto.

„Na koncu se uvijek vraćamo na problem kadra politički ovlaštenog za sustav socijalne skrbi, a koji nema za to ni znanja ni interesa. Sad poručuju da ćemo nakon pripadajuće strategije izbaviti nekih 150 tisuća ljudi iz siromaštva, iako nemamo pojma što je točno zacrtano. I pogledajte kako se, uostalom, pred izbore trguje jednokratnim uplatama za umirovljenike s najnižim primanjima. Hrvatska je pritom jedna od rijetkih zemalja EU-a, pa i znatno šire, koja u proteklih godinu dana krize nije odvojila ništa izravno ni odvojeno za najranjivije društvene skupine. Mnoga djeca u RH nisu imala ni tehniku za prelazak na online-nastavu, a onda se čudimo nasilju u tim socijalnim grupacijama“, kaže Gojko Bežovan.

Za srodnu materiju, ali iz drugog kuta, jedna od pozvanijih sugovornica u Hrvatskoj je Lana Petö Kujundžić. Ta šefica Odjela za mladež na Županijskom sudu u Zagrebu već dugo javno komentira situaciju u kojoj se nalaze osjetljivije društvene skupine, naročito one u mlađoj životnoj dobi.

„Ukupni sustav skrbi je već pucao, ništa tu nije nepoznato. Unatrag 20 i više godina obilježili smo ga nezapošljavanjem, needukacijom, nespecijalizacijama. Postao je kronično neučinkovit, nesposoban pružati usluge svima koji ih trebaju“, rekla nam je ova zagrebačka sutkinja, dodajući da su joj se socijalni pedagozi sve to vrijeme žalili kako svakom otvorenom slučaju – točnije, korisniku usluga sustava – ne mogu posvetiti u prosjeku niti jednu minutu svog radnog vremena.

Kao sutkinju za mladež i prava djece, nju ova problematika najviše zabrinjava u onom dijelu gdje se pored zahtjeva za prava djeteta paralelno zbiva obezvređivanje sustava školstva. „Učiteljima još nitko nije suštinski i sistemski priznao“, napomenula je Petö Kujundžić za DW, „da su upravo oni osnova podizanja djece, glavnine onog što je potrebno da stasaju. Čak se mora ići do odgajatelja u vrtićima, jer nije njihova primarna uloga to da samo čuvaju djecu. A na isti način je marginalizirano pravosuđe koje se bavi djecom i mladima. Obiteljski sudovi ne postoje, a oni za mladež su dio krnjih kaznenih sudova. Državni odvjetnici koji se bave djecom su manje vrednovani od drugih kolega, pedijatri u zdravstvu također.“

„Poslovi za djecu i s djecom se općenito tretiraju kao manje vrijedni. Sve prečesto funkcionira na temelju dragovoljnosti, pa kako god se odlučilo“, kaže Lana Petö Kujundžić, uz zaključak da je to i odraz onoga što hrvatsko društvo misli o djeci. A posrijedi je samo jedan segment integralnog sustava socijalne skrbi u RH, dok ni ostali nisu nažalost nimalo bolji.