U ovim teškim vremenima suradnici, predavači i polaznici izobrazbe na DOBRO institutu nastoje pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija te osluškujući potrebe trenutka nastoje biti tu za druge. Jedan od načina rada, osim individualnih terapija i kontinuirane izobrazbe i podučavanja, jesu savjeti kojima nam nastoje pomoći izdržati sve što nam se događa.
»... biti čovjek među ljudima i ostati on zauvijek, u bilo kakvim nedaćama, ne tugovati i ne pasti – eto u čemu je život, u čemu je zadatak njegov.« kazuje nam Viktor Emanuel Frankl. Na današnju 115. obljetnicu njegova rođenja dano nam je pomalo razumijevati što nam poručuje i čemu nas uči. Unatoč nevoljama koje nas zapljuskuju, ostanimo uspravno! Svatko od nas je čovjek koji je za nekoga tu! Osobito nas trebaju najnemoćniji i najneviniji, djeca!!!
Danas, u ovoj novonastaloj situaciji, upravo su nam djeca najugroženija. Kako im možemo pomoći? Kako se i odrasli u svemu tome snalazimo, a kako bismo se zapravo trebali postaviti? Stručnjaci DOBRO instituta izdvajaju sljedeće:
Nalazimo se u nikad prije doživljenoj, a vrlo teškoj i neizvjesnoj situaciji za koju jedino možemo željeti da što prije prestane i da sve bude isto kao i prije, da se jednostavno probudimo i shvatimo da je sve bio ružan san. No, ne budimo se. Dapače, svakim danom sve smo svjesniji da je ovo stvarnost.
Viktor Frankl u knjizi „Čovjekovo traganje za smislom“ opisuje tri faze zatočenikovih mentalnih reakcija na život u logoru: razdoblje nakon odlaska, razdoblje kad je već ušao u rutinu logoraškoga života, razdoblje nakon puštanja i oslobođenja.
Simptom koji karakterizira prvu fazu je šok. Opisujući vlastito iskustvo odlaska u koncentracijski logor govori o tome kako je bilo užasno sve što se događalo, ali i o tome kako je postojanje iluzije o mogućem prestanku užasa bilo dobro „zato što smo se, korak po korak, morali navikavati na grozne i goleme strahote“. No iluzije koje su na početku postojale, nestajale su jedna za drugom. Logoraški život postajao je svakodnevica. Nakon toga nastupio je „gorak smisao za humor“ i radoznalost kao osnovna reakcija na neke neobične okolnosti. Javilo se zanimanje za ono što će se dogoditi sljedeće. „Nenormalna reakcija na nenormalnu situaciju normalno je ponašanje,“ govori nam Frankl.
Reakcija smijeha ili neka sasvim druga reakcija suprotna očekivanoj, normalna je. Kao da nas apsurdnost situacije dovodi do nevjerice, pa onda i podsmijeha, smijeha, humora kao načina vraćanja u normalu…izvan normale.
Nakon faze šoka, panike, pa znatiželje, možda i smijeha i ismijavanja, može doći apatija, na neki način odumiranje normalnih reakcija, osjećaj da čovjeku više nije stalo. Najgora je mentalna agonija zbog osjećaja nepravde, zbog bezrazložnosti čina. Neki će reagirati ljutnjom. Osjećaj bespomoćnosti izrodit će odustajanje i besperspektivnost, ili nevjerojatnu ljutnju. Ljutnja se onda na malome prostoru prenosi na članove obitelji, riječi postaju teške, oštre, glasne…
Budući da će u ovom vremenu samoizolacije mnogima biti vrlo teško izbjeći apatiju (posebice ako su sami), ali i izbjeći strahove, izboriti se s osjećajem besmisla ako ovo duže potraje, izbjeći ljutnju i agresivnost uslijed zatvorenosti u malim stanovima, mi smo pozvani biti tu za druge. Svatko od nas. U najmanje naše obitelji pozvani smo unijeti mir i vedrinu. Pozvani smo slušati, dati savjet, pomoći gdje treba. Djeca i mladi zaustavljeni su u bezbrižnosti i stavljeni u zatvorene prostore.
Potreseni potresom. Promatraju strah na licu odraslih. Provode brojne sate pred ekranima prateći medijske sadržaje, sve frustriraniji rješavaju digitalne zadaće, a odrasli su puni svojih briga. I tko zna s kakvim se sve nedaćama suočavaju, što su sve izgubili, koliko su veliki njihovi strahovi. Djeca nisu pošteđena ni vijesti o koroni, ni o potresu, ni o smrti. Treba li zaista biti tako? Prisjetimo se Benignijevog filma „Život je lijep“ (La vita è bella) i načina na koji je otac zaštitio malog Giosuéa od strahota koje su se događale, prisjetimo se kako je priča koju mu je otac pričao podržavala dječakovu vedrinu.
Kao što je rekao Michael Winterhoff: „Djeca trebaju smjeti biti djeca. Odrasli trebaju htjeti biti odrasli. Za odnos odraslog i djeteta uvijek je odgovoran odrasli.“ (Winterhoff, M. Zašto nam djeca postaju nasilnici). Preuzmimo odgovornost!
Svima je sada zajednički strah i osjećaj bespomoćnosti, no netko ga ispoljava kao ljutnju, netko kao tugu pa se lako rasplače, netko se pravi da ga se sve to uopće ne tiče pa ulazi ili u apatiju (Baš me briga, ne razgovaram o tome) ili pak u neku naglašenu dobrovoljnost, a neko se paralizira i postaje žrtva, samo govori: Strah me je, ne mogu...
Razgovor s djecom u ovom trenu ne donosi ploda ako se pretvori u: Nemoj se bojati. Sve će biti dobro. Tu smo za tebe... jer dijete osjeća da ni mi sami ne znamo što će biti, dijete osjeća i naš prikriveni strah, našu glumu prozire. Dakle, bitno je djetetu reći da se i mi bojimo i to jako. Bitno je reći da smo svi zajedno i da ćemo, ako potres i dođe, i dalje biti svi zajedno. Ako govorimo: Nemoj se bojati! - to je kao da kažemo: Nemoj misliti na ružičastog slona!
Taj slon ispuni cijelu sobu, ne možete ga otjerati iz misli.
Dakle, logoterapijska tehnika koju upotrebljavamo je derefleksija, odvraćanje misli, traženje smislenosti u onome drugome što, usprkos strahu, potresu, bolesti, možemo učiniti.
Logoterapijska intervencija u ovom bi se trenu sastojala od davanja vrlo konkretnih zadataka koje dijete tijekom dana može učiniti. Predložite djetetu da piše dnevnik sretnih trenutaka, da u svakom danu pronađe barem 3 stvari koje su bile lijepe i dobre (nečija lijepa riječ, nečiji mio pogled, skuhan fini ručak....) . Na taj način potičemo zahvalnost. Možda netko živi u obitelji s bolesnim članom obitelji. Pa čak i kad je netko jako bolestan, možemo mu uljepšati te dane.
Imajte na umu da je teško nama odraslima, a djeci je u tom nesnalaženju još je teže. Stoga je bitno da smo mi mirni i da djetetu dajemo sigurnost. Ne bismo smjeli dopustiti ni sebi, a ni djetetu da preuzme ulogu žrtve, ne bismo smjeli zaboraviti da uvijek ostaje bar nešto malo što možemo učiniti za druge. Svakako djetetu treba priznati da je grozno, i teško, i užasno, i strašno, ne umanjivati... ali reći da svi mi možemo biti jači od toga, da je ovo ispit naše hrabrosti. I sve to treba raditi vrlo polako. Korak po korak.
Stoga, budimo mir. Govorimo o tome drugima. Pomažimo! Zaštitimo djecu od nas samih! Nisu djeca ništa kriva. Na svaku se situaciju može gledati različito. Smognimo snagu za vedrinu. Donesimo odluku da ćemo biti dobro, jer nas naša djeca takve trebaju kako bi ostali zdravi.
Spasimo djecu!
I bit će DOBRO!
