Što govore činjenice oko globalnog zagrijavanja?

Promjene temperature tijekom više tisuća godina određene su varijacijama u Zemljinoj orbiti dok kruži oko Sunca. Iako su veće udaljenosti rezultirale hladnijim ciklusima, pomaci prema užarenoj lopti doveli su do toplijih, međuledenih doba.

Krajem 20. stoljeća, kada su znanstvenici počeli proučavati kako su se temperature s vremenom mijenjale, primijetili su da se od 1980-ih planet Zemlja mnogo brže zagrijava nego što je prethodno zabilježeno.

1998. godine istraživači s američkog Sveučilišta u Massachusettsu i Laboratorija za istraživanje godova drveta sa Sveučilišta u Arizoni objavili su istraživanje koje pokazuje prosječnu godišnju globalnu temperaturu u posljednjih 1.000 godina.

Kako bi izračunali temperature koje su vladale pola milenija prije nego što je izumljen termometar, proučavali su takozvane proksi ili prirodne zapise - mjerenja jezgri leda, godova drveta i koralja.

Rezultati su pokazali male varijacije tijekom više stotina godina sve do 20. stoljeća, kada je zagrijavanje iznenada naglo poraslo.

2013. godine, u istraživanju objavljenom u časopisu Science, analizirale su se temperature, koje datiraju unazad 11.000 godina. Zaključak je bio isti: Planet Zemlja se u prošlom stoljeću zagrijao brže nego u bilo kojem trenutku od kraja posljednjeg ledenog doba.

Studija je također otkrila da je Zemlja u posljednjih 2.000 godina bila u prirodnom periodu hlađenja u smislu svog položaja u odnosu na Sunce.

Ali ovo prirodno hlađenje nije registrirano zbog neviđenog zagrijavanja uzrokovanog ljudskim faktorom odnosno emisijama stakleničkih plinova, objašnjava se u časopisu.

Prema izvještaju Svjetske meteorološke organizacije (WMO) o stanju globalne klime 2020., prosječna temperatura prošle godine bila je za 1,2 stupnja Celziusova viša od temperature koja je vladala u predindustrijskoj eri. To se odnosi na razdoblje između 1850. i 1900. godine kada se fosilna goriva nisu naširoko koristila kao sredstvo za dobivanje energije.

Izvještaj je opisao sve veću razinu stakleničkih plinova u atmosferi, što je posljedica ljudskih aktivnosti koje su "glavni pokretač klimatskih promjena".

2001. godine Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) procijenio je da je nekoliko tisuća godina prije industrijske ere koncentracija CO2 u atmosferi bila 280 čestica na milijun (ppm). Do 1999. godine porastao je na 367 ppm, rekao je IPCC.

Osnovan kao tijelo UN-a 1988. godine, IPCC broji 195 zemalja članica i daje znanstvene procjene u vezi s klimatskim promjenama. Povećavanje atmosferskog CO2 pripisano je antropogenim emisijama štetnih plinova, od čega tri četvrtine dolazi od izgaranja fosilnih goriva, a ostatak promjenom namjene zemljišta. U svibnju 2021. prosječna globalna razina CO2 u atmosferi dosegla je 415 ppm.

Benjamin Cook, znanstvenik i stručnjak za klimu s NASA-inog Instituta za svemirske studije Goddard, kaže da su znanstvenici krajem 20. stoljeća, kada su počeli tražiti odgovore kako bi objasnili trend zagrijavanja, ispitivali različite faktore, uključujući stakleničke plinove, sunčevu energiju, cirkulaciju oceana i vulkanske aktivnosti.

"Samo su emisije stakleničkih plinova nastalih iz fosilnih goriva i uslijed industrijalizacije dale predviđanje koje se podudara sa zagrijavanjem koje vidimo", rekao je Cook za DW.

Kaže da je znanstvena zajednica danas sigurna da klimatske promjene uzrokuje čovjek, kao što je sigurna u razumijevanje teorije gravitacije.

"Postoje nesigurnosti i nijanse o kojima se raspravlja na području znanosti o klimi", napominje Cook. "Ali jedina stvar oko koje se danas slaže svaki znanstvenik je da zagrijavanje, koje vidimo, nastaje izgaranjem fosilnih goriva."

Analiza evolucije znanstvenog konsenzusa o antropogenom globalnom zagrijavanju, o kojoj se vodi široka rasprava, objavljena je 2013. godine.

Američki, britanski i kanadski znanstvenici, predvođeni Johnom Cookom iz Mreže za komunikaciju i istraživanje promjena klime s australijskog Sveučilišta Monash, ispitali su 11.944 sažetih publikacija o klimi, objavljenih u znanstvenoj literaturi između 1991. i 2011. godine.

Manje od 1% znanstvenih radova koje su pregledali odbacuje ideju ljudskog utjecaja na našu klimu. 66,4% publikacija ne izražava nikakav stav o antropogenom faktoru, dok se u 32,6% radova prepoznaje utjecaj ljudskog faktora na klimu. Daljnja analiza posljednje brojke otkrila je konsenzus od 97,1% u pogledu klimatskih promjena koje je stvorio čovjek.

Kritičari, međutim, smatraju da je slaganje od 97,1% izvedeno iz manje od trećine svih pregledanih radova. Većina, tvrdili su, o tome nije izrazila svoje mišljenje. Oni smatraju i kako se znanstveni konsenzus može razviti tek s vremenom i povećanjem broja provedenih istraživanja.

Novija studija koju je provela skupina međunarodnih autora potvrdila je da se preko 90% znanstvenika, koji se bave klimom, slaže da je klimatske promjene izazvao čovjek.

A analiza iz 2019. godine s 11.602 recenzirana članka o klimatskim promjenama, objavljena u prvih sedam mjeseci te godine, otkrila je da su se znanstvenici stopostotno složili po pitanju antropogenog globalnog zagrijavanja. To istraživanje proveo je James Lawrence Powell, američki geolog i autor 11 knjiga o klimatskim promjenama i geoznanosti.

"Ako bi alternativna teorija o onome što pokreće klimatske promjene, umjesto efektom stakleničkih plinova, bila potkrijepljena istraživanjima i dokazima, takav bi rad bio revolucionaran", rekao je Benjamin Cook. "Bila bi to studija na razini Nobelove nagrade. Ali ona za sada nije na vidiku."

IPCC podržava tezu po kojoj iza klimatskih promjena stoji čovjek. Još 1995. godine ovo međuvladino tijelo je reklo da "bilanca dokaza sugerira da postoji vidljiv ljudski utjecaj na globalnu klimu."

"Znanstveni pristup znači sumiranje podataka, opservaciju, statistike i klimatske modele kako bi se donijeli zaključci", kaže Helene Jacot Des Combes, klimatologinja sa Sveučilišta Južni Pacifik i autorica pri IPCC-u te zaključuje: "Sve ovo nam govori da su trenutne klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima."