Što se događa u Iranu?

Počelo je tek prošle nedjelje i isprva je to bilo najprije socijalno nezadovoljstvo, ali se prosvjedi sve više pretvaraju u srdžbu protiv iranskog režima. U sukobima između prosvjednika i sigurnosnih snaga na zapadu zemlje, prema navodima iranskih medija, do četvrtka je poginulo šest osoba.

Već danima u Iranu tisuće ljudi prosvjeduju protiv dramatičnog pada vrijednosti njihovog novca i neviđene gospodarske krize. Ono što je počelo kao štrajk trgovaca sve se više pretvara u politički bijes koji ide do zahtjeva „Smrt diktatoru". Prosvjedi su se odavno proširili iz Teherana na druge gradove poput Isfahana, Mašhada i mnoge druge. Pregled situacije:

Je li Iran još može obuzdati inflaciju?

Za jedan američki dolar Iranci danas moraju platiti oko 1,45 milijuna rijala, prije godinu dana je to bilo 820 tisuća. Prosječan Iranac za svoju mjesečnu plaću u rijalima sada dobiva jedva nešto više od 100 američkih dolara. Posljedica: već kupnja osnovnih namirnica proguta cijelu plaću.

U zemlji koja ovisi o uvozu poput Irana, takav inflacijski šok nužno uzrokuje društvenu nestabilnost. Odvjetnica za ljudska prava Gissou Nia iz Atlantic Councila smatra da je gospodarski slom doduše okidač, ali ne i srž prosvjeda: „Slično kao kod prosvjeda od prosinca 2017., često je povod gospodarstvo i cijene. Ali ako poslušate parole i pogledate razmjere prosvjeda, radi se o dubokom nezadovoljstvu režimom u Iranu i želji da taj režim nestane.“

Po čemu se ovi prosvjedi razlikuju od prijašnjih?

Prosvjedi krajem 2025. objedinjuju nekoliko prijašnjih ciklusa. Kao i 2017./2019. riječ je o socijalnom bijesu, iskustvu ekstremnog nasilja (kao 2019.) i kulturnoj kritici sustava (kao 2022.). Ta koncentracija povećava doseg i izdržljivost pokreta.

Iranska stručnjakinja Nia u razgovoru za DW ističe radikalnost i postojanost parola: „Čuju se poruke poput ‘Zan, Zendegi, Azadi’ – Žena, život, sloboda – u sjećanje na prosvjede iz 2022. Čuje se i ‘Smrt diktatoru’. Režim mora otići.“

Zahtjevi za reformama vlasti uglavnom su nestali, sustav je sam postao meta. Pokret se oslanja na zajednički repertoar koji povezuje različite naraštaje Iranaca.

Koju ulogu ima bazar?

To što su prosvjedi počeli na bazaru označava povijesni lom. Bazar u Iranu nije tek "tržnica", to je neformalno središte čitavog gospodarstva i financija i on je desetljećima bio gospodarska žila kucavica i politički oslonac sustava. Smatra se političkim sustavom ranog upozorenja i mogućim umnožiteljem prosvjeda. I Islamska revolucija 1979. usko je povezana sa štrajkom koji je počeo na bazaru.
Štrajkovi na bazaru ne pogađaju samo opskrbu, nego i konzervativnu okosnicu Republike. Nia govori o „životnoj krvi središnjih tržišta Irana. Vlasnici trgovina i drugi okupili su se na prosvjedu jer je sadašnja gospodarska situacija neodrživa.“

Što može (svjetovni) predsjednik Irana?

Za Masuda Pezeškiana faktički postoji vrlo malo političkog prostora da iziđe ususret prosvjednicima. U rijetkom trenutku otvorenosti predsjednik je nedavno priznao: „Ako se problemi ne riješe, ne možemo vladati.“ To je ravno političkom bankrotu. Najava vlade da će smijeniti dosadašnjeg šefa središnje banke vjerojatno neće smiriti prosvjednike.

Prijedlog proračuna za 2026. predviđa povećanje poreza od 62 posto uz inflaciju od 50 posto. Na ulici se to doživljava kao pljačka. Reakcije u javnosti pokazuju da Iranci više ne vide razliku između "reformista", "tvrdolinijaša" ili "umjerenih": jednostavno više ne vjeruju nikome na državnom vrhu.

Koliko kriza pogađa stanovništvo?

Gospodarska kriza odavno je i društvena i infrastrukturna kriza. Ušteđevine više ne vrijede koliko su vrijedile, hrana i lijekovi jedva dostupni, a prekidi u opskrbi vodom i strujom sve su češći. Pogođeni su ne samo rubni slojevi, nego široki dijelovi urbane srednje klase.

„Stvarnost je takva da si ljudi ne mogu priuštiti pošteni objed. Ne mogu platiti mnoge stvari“, analizira Gissou Nia u razgovoru za DW. U gradovima se već dulje vrijeme redovito zatvara dovod vode. Taj razvoj vjerojatno olakšava političku mobilizaciju. Tko materijalno više nema što izgubiti, spremniji je riskirati državno nasilje.

Zašto se srdžba budi na iransku "pomoć" milicijama?

Islamska Republika desetljećima ulaže milijarde u svoju „osovinu otpora“ u inozemstvu kojom osigurava lojalnost milicija u Libanonu, Jemenu i Gazi. Prosvjedi se sada izričito okreću protiv tih ambicija u regiji. Time se ruši ideološki tabu, objašnjava Gissou Nia: „Čuje se odbacivanje vanjske politike Islamske Republike Iran. Dakle: Ni Gaza ni Libanon – meni je važan samo Iran.“
Ova nacionalizacija prosvjeda pokazuje da se lojalnost više ne temelji na religiji ili transnacionalnim vezama, nego na socijalnoj državi. Svaki dolar koji ode Hezbollahu ili Hamasu doživljava se kao krađa vlastitom narodu.

Kako režim može zaustaviti prosvjede?

Političko vodstvo u Teheranu doduše riječima pokušava umiriti stanje, ali snage sigurnosne počinju i nasilno gušiti prosvjede. U usporedbi s prijašnjim prosvjedima, režim pokušava pokret zastrašiti već u ranoj fazi. To upućuje na veliku nervozu. Gissou Nia: „Na internetu vidimo snimke koje pokazuju kako sigurnosne snage koriste suzavac. Vidimo i da se puca na mirne prosvjednike.“

Za iranski režim je to nerješiva dilema: što ranije država primijeni nasilje, to jasnije pokazuje slabost. Hici i suzavac će jedva zaustaviti gladne i srdite građane, nego će prosvjednicima jedino pokazati kako režim uopće nema političko rješenja.

Koju ulogu imaju strani obavještajci?

Iranski režim i u prošlosti je za prosvjede već automatski okrivljavao inozemstvo i strane obavještajne službe. Na meti su bile prije svega SAD i zakleti neprijatelj Izrael kojem režim osporava pravo na postojanje.

Nakon što je izraelska obavještajna služba Mossad javno pozvala na potporu prosvjedima, državna iranska glasila i sigurnosni organi ponovno šire narativ o „vođenoj destabilizaciji“. Makar je veliko pitanje je li reakcija izraelske službe bila osobito inteligentna, jednostavno je glupost i vjerovati da nekakve strane službe uopće mogu tako brzo i tako široko razjariti građane neke zemlje. Za mnoge Irance ta priča o „zavjeri iz inozemstva“ ne potvrđuje snagu, nego bijeg vodstva od stvarnosti.