The Atlantic: Amerika je doživjela strateški poraz

Katastrofalni gubitci u Pearl Harboru, na Filipinima i diljem zapadnog Pacifika u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata na kraju su preokrenuti. Porazi u Vijetnamu i Afganistanu bili su skupi, ali nisu trajno osakatili opći položaj Amerike u svijetu jer su se odvijali daleko od glavnih pozornica globalnog natjecanja. Početni neuspjeh u Iraku ublažen je promjenom strategije koja je tu zemlju na koncu ostavila relativno stabilnom i bezopasnom za susjede, dok su Sjedinjene Države zadržale dominaciju u regiji.

Ovako situaciju ocjenjuje Robert Kagan u svojoj analizi za ugledni američki list The Atlantic. Kagan je stalni suradnik ovog magazina, viši znanstveni suradnik na Institutu Brookings i autor knjige Pobuna: Kako antiliberalizam ponovno razdire Ameriku.

Strateški poraz koji se ne može popraviti

Poraz u sadašnjem okršaju s Iranom bit će sasvim druge naravi. On se ne može popraviti, a ne smije se ni ignorirati. Neće biti povratka na stare postavke, niti će se dogoditi neki konačni američki trijumf koji će poništiti ili nadvladati učinjenu štetu.

Hormuški tjesnac više nikada neće biti "otvoren" na način na koji je nekad bio. Kontrolom nad tjesnacem, Iran izranja kao ključni igrač u regiji i jedan od presudnih čimbenika u svijetu. Položaj Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, dodatno je ojačan, dok je uloga Sjedinjenih Država bitno umanjena, ocjenjuje analitičar Atlantica.

Ne samo da rat u Iranu nije dokazao američku nadmoć, kako su zagovornici rata uporno tvrdili, nego je razotkrio Ameriku koja je nepouzdana i nesposobna dovršiti ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju diljem planeta dok se i prijatelji i neprijatelji budu prilagođavali američkom neuspjehu.

Režim koji je preživio bombe, preživjet će i blokadu

Predsjednik Trump voli pričati o tome tko drži "karte u rukama", ali nije jasno je li mu ostala ijedna dobra za odigrati. Sjedinjene Države i Izrael nemilosrdno su tukli Iran 37 dana s razornom učinkovitošću, ubili su velik dio državnog vrha i uništili glavninu vojne sile, a ipak nisu uspjeli srušiti režim niti iznuditi i najmanji ustupak.

Sada se Trumpova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što masovna sila nije uspjela. To je, naravno, moguće, ali režim koji se nije bacio na koljena pred pet tjedana neprestanih vojnih udara teško će popustiti pod samim ekonomskim pritiskom.

Osim toga, iranska vlast se nimalo ne boji bijesa vlastitog naroda. Kako je nedavno primijetila stručnjakinja za Iran Suzanne Maloney: "Režim koji je u siječnju klao vlastite građane kako bi ušutkao prosvjede, potpuno je spreman sada im nametnuti i najteže ekonomske muke".

Novo bombardiranje neće postići baš ništa

Neki zagovornici rata stoga pozivaju na nastavak vojnih udara, ali ne znaju objasniti kako će novi krug bombardiranja postignuti ono što 37 dana bombi nije uspjelo. Dodatna vojna akcija neizbježno će natjerati Iran na odmazdu protiv susjednih zaljevskih država, a ratni huškači ni na to nemaju odgovor. Trump nije obustavio napade na Iran zato što mu je rat dosadio, već zato što je Iran počeo udarati po vitalnim naftnim i plinskim postrojenjima u regiji.

Preokret se dogodio 18. ožujka, kada je Izrael bombardirao iransko plinsko polje Južni Pars, na što je Iran uzvratio napadom na katarski industrijski grad Ras Laffan, najveće svjetsko postrojenje za izvoz prirodnog plina.

Šteta nanesena proizvodnim kapacitetima popravljat će se godinama. Trump je reagirao proglašenjem moratorija na daljnje napade na iranska energetska postrojenja, a potom i primirja, iako Iran nije napravio ni jedan jedini ustupak.

Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu blizu

Računica rizika koja je prisilila Trumpa na uzmak prije mjesec dana i dalje vrijedi. Čak i ako Trump ostvari svoju prijetnju da će novim bombardiranjem u Iranu "uništiti civilizaciju", Iran bi i dalje mogao lansirati mnoštvo projektila i dronova prije nego što režim padne – ako uopće padne.

Samo nekoliko uspješnih udara moglo bi obogaljiti naftnu i plinsku infrastrukturu regije godinama, ako ne i desetljećima, što bi svijet i Sjedinjene Države bacilo u dugotrajnu ekonomsku krizu. Čak i da Trump želi bombardirati Iran kao dio izlazne strategije – glumeći čvrstinu kako bi prikrio povlačenje – on to ne može učiniti bez rizika od ove katastrofe.

Ako ovo nije šah-mat, onda smo mu jako blizu. Prema nekim izvješćima, Trump je posljednjih dana tražio od američkih obavještajaca procjenu posljedica scenarija u kojem bi jednostavno proglasio pobjedu i otišao. Ne možete ga kriviti.

Nadati se kolapsu režima nije neka strategija, pogotovo kada je taj režim već preživio opetovano vojno i ekonomsko mrcvarenje. Mogao bi pasti sutra, za šest mjeseci, ili nikada. Trump nema toliko vremena za čekanje dok cijena nafte leti prema 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija divlja, a u svijetu nastaje nestašica hrane i drugih sirovina. Njemu treba brže rješenje.