U pandemiji su pacijenti obavili 110.957 zahvata i pregleda manje nego u 2019.

Epidemiološke mjere s ciljem sprečavanja širenja zaraze u bolničkom sustavu dovele su u 2020. do 20-postotnog pada obrađenih slučajeva, što otvara pitanje zdravstvenih posljedica za pacijente koji nisu na vrijeme obavili pregled, dobili dijagnozu te primili odgovarajuću terapiju, zahvat ili medicinski savjet. Teško je procijeniti koji se broj pacijenata koji nisu primljeni u javnim bolnicama snašao tako što je zatražio medicinsku uslugu u privatnim zdravstvenim institucijama, ali dobro upućeni govore kako su pojedine privatne klinike bilježile vrlo visoki rast.

Nominalno gledano, najveće minuse zabilježile su najveće bolnice. KBC Zagreb imao je 14.903 manje slučajeva (-22 posto), KBC Sestara milosrdnica 12.674 manje (-25 posto) i KBC Split -8935 (-19 posto). Postotno gledano, najveći minus zabilježen je u DB Srebrnjak - 1369 slučajeva manje ili -45 posto, piše Jutarnji list.

Iz javno dostupnih podataka CEZIH-a, središnjeg zdravstveno-informacijskog portala, izvadili smo i podatke o broju slučajeva po tzv. DSG klasifikaciji koji su nominalno imali najveći pad. Na prvom mjestu je tzv. "antenatalni ili drugi opstetrički prijam" koji je smanjen za 23 posto (-1346 slučajeva) (radi se o temeljnom obliku prenatalne skrbi). U javnim bolnicama bilo je i puno manje postupaka na leći - čak 52 posto manje ili -1345 slučajeva, te je vrlo vjerojatno da je značajni broj tih pacijenata zatražio pomoć u privatnim klinikama. Na trećem mjestu nominalnog minusa po broju slučajeva je "laparoskopska kolecistektomija bez zatvorenog ispitivanja prohodnosti ductus choledocusa" kod koje je zabilježeno 1307 slučajeva manje ili -35 posto (radi se o operaciji žučnjaka bez provjere prohodnosti glavnog žučovoda). Od velikih minusa vrijedno je spomenuti 58-postotni pad slučajeva "tonzilektomije i/ili adenoidektomije" (operacija krajnika odnosno mandula).

Iako zvuči zabrinjavajuće da se broj operacija krajnika odnosno mandula smanjio u jednoj godini za 2130 slučajeva, dramatičnijim se čine minusi koji nominalno nisu toliko veliki, ali se odnose na dijagnostiku, zahvate i terapije kod teških bolesti.

Primjerice, pomalo nestvarno zvuči podatak kako je u 2020. godini zabilježeno 26,2 posto ili 338 manje pacijenata na kojima je obavljen kirurški zahvat zbog karcinoma pluća ili bronha. To je ogromna razlika. U Hrvatskoj inače postoji vrlo napredni nacionalni program ranog otkrivanja raka pluća koji omogućuje ranije otkrivanje karcinoma te poboljšava uspjehe kirurškog, kemoterapijskog, radioterapijskog i imunoterapijskog liječenja, ali se ove godine dogodilo da su kapaciteti dva jaka centra bili blokirani - Jordanovac je smanjio opseg usluga od potresa, a KB Dubrava otkako je postala covid bolnica. Valja znati kako oboljeli od karcinoma pluća i bronha nisu nestali. U susjednoj Sloveniji zabilježen je rast novootkrivenih od 5 posto.

Drugi zabrinjavajući primjer jest značajan pad kirurški liječenih pacijenata zbog kolorektalnog karcinoma. Tu se radi o minusu od 16,1 posto ili 246 pacijenata manje nego u 2019. Kod ovog smanjenja valja voditi računa da je Hrvatska prema postotku preživljavanja kolorektalnog karcinom i prije covida te potresa bila među najgorim državama u EU, odmah uz bok Mađarske. U Sloveniji je zabilježen pad kirurškog liječenja kolorektalnog karcinoma od samo 1,9 posto. Koliko će ljudi od kolorektalnog karcinoma prerano umrijeti jer možda nisu dobili adekvatnu uslugu hrvatskog javnog zdravstva jest teško pitanje, a procjene krajnje nezahvalne.

U preciznoj evaluaciji u hrvatskom slučaju trebalo bi povesti računa i o kolateralnim žrtvama koje cijenu odgode pregleda, terapije ili zahvata nisu platili svojim životima, nego "samo" kvalitetom života.

U Hrvatskoj je, primjerice, 15 posto manje pacijenata kojima je u 2020. zamijenjen zglob kuka, 32 posto manje onih kojima je zamijenjen zglob koljena te 7 posto manje onih kojima su srčanu aritmiju liječili ablacijom. Sve to su puno preveliki postoci da bi se mogli protumačiti kao uobičajene statističke oscilacije na godišnjoj razini. Nemoguće je da je za 900 ljudi manje u 2020. godini trebalo zamjenu kuka, nego u 2019., a podjednako je nelogično da u 2020. imamo 1134 manje zamjene koljena. Koliko se produljilo trpljenje i patnje i u ovom slučaju teško je procijeniti. Možemo samo pretpostaviti kako su na razini sustava deseci tisuća ljudi nezadovoljni jer u 2020. nisu dobili adekvatnu medicinsku pomoć. Aspekti problema za pacijente bili su vrlo složeni. Nije im bio problem samo osigurati pregled, zahvat ili terapiju nego u mnogo slučajeva kako uopće dobiti bilo kakvu povratnu informaciju liječnika ili kako doći do kontakta svog doktora-specijalista koji je premješten.

Postoji i vrlo zanimljivi financijski aspekt ove priče. Bolnice se financijski moraju pravdati tako da fakturiraju obavljene preglede, zahvate ili terapije. Ako su u 2020. godini imale oko -110 tisuća slučajeva, onda su izgubili oko 20 posto praktične osnove za fakturiranje. Međutim, iako su redom bilježile veliko smanjenje obavljenog posla, niti jednoj bolnici nije smanjen financijski limit. Troškovi su ostali, iako nije bilo zahvata niti kupovine raznih materijala, opreme, dijelova, pomagala, lijekova…, a nisu niti riješeni dugovi odnosno kašnjenja u plaćanju dobavljačima. Jasno je da su u strukturi rashoda zdravstva ključni trošak plaće, ali ostaje jednostavna činjenica da je, primjerice, u 2020. dobavljeno, kao što smo spomenuli, oko 900 manje umjetnih kukova. Kako je preraspoređen taj novac?