Ukrajinska avantura je početak kraja Vladimira Putina, evo zašto

Pobijedio, izgubio ili remizirao, Vladimir Putin jamči da se Hladni rat, rat koji vjerojatno nikada nije prestao voditi, ponovo vratio. Njegov će režim vjerojatno kao rezultat biti obilježen izolacijom, gospodarskom stagnacijom i političkom represijom.

I dok su obavještajne službe i vojni analitičari zapadnih zemalja upozoravali na skori, sveobuhvatni rat u Ukrajini, mnogima se to činilo samo kao nešto preopasno, nesrazmjerno i autodestruktivno.

Kako za britanski Telegraph piše Mark Galeotti, analitičar specijaliziran za Rusiji, u nedjelju, neposredno prije sastanka ruskog Vijeća sigurnosti koje je svijetu pokazalo koliko je Putin izoliran i ne komunicira ni s kim, financijski analitičar iz Moskve javio je da se 'sada osjeća ugodnije jer će uslijediti najveći Putinov blef u povijesti'.

Ipak, to nije bio blef, a ambicija Putinova kockanja postaje jasnija. Njegovi navedeni ciljevi - ukrajinska 'demilitarizacija i denacifikacija' - sugeriraju da je njegov cilj instalirati marionetsku vladu koja će osigurati da Ukrajina ostane pod ruskim utjecajem, prenosi Jutarnji list.

Ova opscena izjava da je modernoj Ukrajini potrebna 'denacifikacija' nije samo očajnički retorički pothvat kako bi se uvjerilo ruski narod da je ovo na neki način paralela s 'Velikim domovinskim ratom', odnosno Drugim svjetskim ratom, već je i uvod u masovna uhićenja te čak i pogubljenja onih koji bi mu pružili otpor, tvrde zapadne obavještajne agencije.

Čini se da Putinov plan počiva na naivnoj pretpostavci da se ovdje jednostavno radi o zauzimanju Kijeva i uspostavi nove vlade. Zapravo, to je relativno lak dio - bilo kakvu kvislinšku administraciju trebat će održavati silom jer ukrajinsko stanovništvo ne pokazuje nimalo spremnosti da je prihvati. Neki će se žestoko boriti protiv toga, što je već sada jasno dok ukrajinska vlada poseže za svojim arsenalom oružja i dodjeljuje ga dobrovoljcima. Čak i oni koji se ne žele ili nisu u stanju boriti se, ipak će se odupirati na druge načine, poput sabotaže ili jednostavne nesuradnje.

"Ovo neće biti poput okupirane Francuske - više će sličiti na partizanski rat koji su Ukrajinci vodili protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu", tvrdi analitičar britanskog ministarstva obrane.

To bi bila poprilično gadna paralela za Kremlj, koji je od rata napravio gotovo pa sekularnu državnu religiju. Jednako poučna bila bi invazija Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979. godine. Opet je ostarjelo vodstvo u Kremlju lakomisleno pretpostavilo da sve što treba učiniti jest zauzeti glavni grad i nametnuti novog vođu, u kratkom vremenu pokazati silu i povući se, dok su Afganistanci bili prestrašeni i poslušni. Deset godina i 15.000 mrtvih Sovjeta kasnije, Moskva se povukla iz rata koji nije mogla dobiti. Generali su itekako bili svjesni da će invazija biti užasna i opasna pogreška, ali ministar obrane jednostavno je odbio prenijeti zabrinutost sovjetskom vođi Leonidu Brežnjevu. Ne znamo što je aktualni ruski ministar obrane Sergej Šojgu sada govorio Putinu, ali sudeći po sastanku Vijeća sigurnosti, to nije predsjednik koji pozdravlja ili sluša zamjerke i savjete.

Što je još važnije, iako afganistanski rat nije srušio sam sovjetski sustav, pridonio je tome da ga se poprilično iscrpi. Gospodarstvo je već išlo prema svom kolapsu, a sankcije Zapada to su dodatno pogoršale uskraćivanjem pristupa kreditima i tehnologiji. Ljudi su već bili nezadovoljni i cinični, a kako su se ruski momci počeli vraćati kući fizički i psihički slomljeni, ili se uopće nisu vratili kući, ogorčenost stanovništva prema Kremlju samo je rasla. Teško je povjerovati da Putin ozbiljno razmišlja o ovome, ali trebao bi, jer, u svakom slučaju, njegova Rusija ide u istom smjeru kao Brežnjevljeva, te je vođena istom kombinacijom oholosti i paranoje.

Ako Putin uspije zauzeti i zadržati Ukrajinu, premda samo nakratko, to će biti dokaz Pirove pobjede. Izgledno je da bi se trijumfalistička Rusija mogla približiti NATO-u, oduprijeti se pritisku Zapada i biti spremna pokrenuti kaos u Europi ako se nastavi osporavati zahtjev Kremlja za sferu utjecaja. U tom procesu Putin će ponovno pokrenuti Hladni rat samo da bi ga izgubio. Osvajanje Ukrajine bit će turbulentno i žestoko te se ne može očekivati da će to ponovno relegitimizirati njegov režim poput Krima. Žrtve će se nastaviti nizati, a to će biti dodatni poticaj Zapadu. Putin je u prošlosti bio u stanju ostvariti političke ciljeve svojom spremnošću da izađe izvan granica onoga što bismo mogli nazvati etiketom globalnog sustava. Međutim, po svim pokazateljima moći - vojnim, ekonomskim, tehnološkim - Rusija zaostaje za Zapadom.

NATO ima dvostruko više vojnika od Rusije, a sudeći prema novim sankcijama, Zapad ima ogromnu ekonomsku prevagu. Tu su i druge stvari koje još nisu iskorištene, poput kibernetičkih i kulturnih sukoba. U Hladnom ratu, piše Galeotti, bili su spremni voditi politički rat protiv Sovjeta i često su bili vrlo dobri u tome - a to su vještine koje mogu brzo ponovno naučiti, ako su prisiljeni i voljni na to. Zapad je div koji se, nakon što se zasitio pretpostavljenom 'dividendom mira' s kraja Hladnog rata, smjestio da malo odspava. Međutim, sada se počinje buditi zahvaljujući Putinu.

U ovom novom hladnom ratu, Putinova Rusija morala bi se nositi s izazovima izolacije, osiromašenja i informacija. Tretirala bi se kao država "parija" te bi imala samo nekolicinu partnera kojima bi to pogodovalo. Među njima bi glavna bila Kina, ali bi ruski odnos s Pekingom više izgledao kao odnos klijenata, a ne saveznika. U međuvremenu, sankcije i odljev najboljih i najpametnijih mozgova spriječili bi Rusiju da se izvuče iz trenutne ekonomske stagnacije. Trenutni najbolji scenarij za rusko gospodarstvo je da do 2030. njihovi prihodi ne budu ništa lošiji od sadašnjeg stanja. Konačno, s obzirom na to da ni sovjetska država nije mogla kontrolirati protok informacija u zemlji, ne možemo ni sada očekivati da će Ruse, koji u jednakoj mjeri koriste internet kao i Britanci te se tamo informiraju, lakše prevariti.

Umjesto toga, Putinova Rusija sve bi više nalikovala Sovjetskom Savezu kasnih 70-ih i ranih 80-ih, u kojoj ostarjela elita predsjeda zemljom koja zaostaje za ostatkom svijeta, a nezadovoljno stanovništvo drži pod kontrolom korištenjem metoda policijske države. Raspadu Sovjetskog Saveza pridonijele su i ubrzale ga unutarnje reforme Mihaila Gorbačova.

Naravno, čini se vrlo vjerojatnim da će Putinovo kockanje u potpunosti ili djelomično propasti. Možda će se na kraju zadržati u regiji Donbasa, jer je teško zamisliti kako bi u potpunosti mogao izaći iz rata, a da nešto ne dobije. U svakom slučaju, teško će samo prijeći preko ovoga jer je ovo njegov rat. Kao što Emily Ferris iz trusta mozgova primjećuje: "On se ne može povući... Ne može ostaviti zemlju u stanju koje je stvorio, tako da se sve te rasprave o planovima sukcesije za 2024. sada čine mrtvima."

Također je teško zamisliti da je u dobi od 69 godina i nakon 20 godina na vlasti ovo što gledamo neki novi Putin. To znači da nema novih ideja, nema ozbiljnih prilika za poboljšanje odnosa sa Zapadom. Niti se čini vjerojatnim da bi Putin sada dobrovoljno napustio Kremlj, pogotovo zato što po ustavu može ostati do 2036. godine. Kako bi napustio svoju poziciju kada bi to značilo predati svoj život, sudbinu i bogatstvo nekom drugom? A Putin nije čovjek koji lako vjeruje drugima. Kako da ode s vlasti, a da nije na svom vrhuncu? Sigurno razmišlja o svojoj ostavštini i nada se da je neočekivani trijumf odmah iza ugla. Drugim riječima, stjeran je u kut.

A to je opasno mjesto. Prije nekoliko godina, djelatnik ruske predsjedničke administracije prisjetio se priče koju je sam Putin ispričao o svom djetinjstvu u ruševinama poslijeratnog Lenjingrada. On i njegovi prijatelji lovili su štakore koji su okupirali njihovu stambenu zgradu. Jednom je, tijekom potjere za posebno velikim štakorom, bio stjeran u kut. Štakor se tada okrenuo i skočio na njega, a mladi je Putin pobjegao. Zaključak njegova osoblja bio je da je Putin naučio kako nikada ne treba dopustiti ljudima da dođu u tu situaciju: "Ne loviš ih, već ih brzo izbaciš."

To bi također mogla biti opomena i za njegov vlastiti narod i za Zapad. Među njegovim visokim dužnosnicima vjerojatno već postoji zabrinutost, a posebno među onima koji se sada suočavaju sa sankcijama. Međutim, bilo bi potrebno nešto katastrofalno da ih se natjera na djelovanje, s obzirom na Putinovu kontrolu nad sigurnosnim aparatom i sve veću netrpeljivost protiv oporbe. Isto tako, postoje granice koliko ćemo daleko u taj kut htjeti gurnuti čovjeka s nuklearnim oružjem i sklonošću eskalaciji.

Baš kao i u posljednjem hladnom ratu, piše Galeotti, cilj bi trebao biti obuzdati, potkopati i čekati. Baš kao što ruske trupe i utjecaj moraju biti potisnuti iz Ukrajine, Putinov kapacitet da nanese štetu Zapadu mora biti ograničen, a to će zahtijevati baš sve - od snažnije protuobavještajne aktivnosti pa do smanjenja ovisnosti zemalja o ruskoj nafti i plinu, kao i drugim ključnim resursima poput titanija.

U međuvremenu, stari ratni arsenal trebalo bi očistiti od prašine i ažurirati ga za ovo informacijsko doba. Dok neki govore o potpunim zabranama viznog režima i slično, umjesto toga trebalo bi omogućiti Rusima koji nisu vodeći političari da dobiju uvid u to kako izgledaju ekonomski dinamične i politički slobodne demokracije. Trebali bismo se svi potruditi da istinite vijesti i dalje budu dostupne kako bi se potkopala sve toksičnija državna propaganda Rusije. Sve će to imati svoje rizike i troškove, ali predugo smo se nadali da ćemo moći jeftino jamčiti sigurnost i stabilnost u Europi.

I konačno, strpljenje. U konačnici, na Rusima će biti da donesu svoj izbor. Putin i njegova generacija mogu ostati na vlasti u godinama koje dolaze, ali plima je protiv njih. Mlađi Rusi sve su otvoreniji u svom preziru prema gerontokraciji u Kremlju i onome što ona čini u njihovo ime.

Čak i 50- i 60-godišnjaci, koji zapravo upravljaju državom za Putina, postaju sve zabrinutiji. Oni su uglavnom, da budemo iskreni, pragmatični kleptokrati, koji su cijenili dane kada su mogli krasti kod kuće, spremati novac u banke i provoditi se u inozemstvu. Žele imati mogućnost putovati, shoppingirati, kupovati nekretnine i slati svoju djecu na sveučilišta na Zapadu. Neće postati uvjereni demokrati - ali nisu ni sretni s tim što Putinove mesijanske fantazije remete njihove ugodne živote.

Još uvijek ima Rusa, posebno na selima, koji vjeruju u Putina. No, čak i unutar vojske i sigurnosnog aparata nezadovoljstvo postaje sve jasnije. Jedna anonimna objava na društvenim mrežama koju koriste vojnici postavila je pitanje: "Kada će Vladimir Putin prestati pokušavati sve nas zaje*ati?" Omjer negativnih i pozitivnih komentara bio je 6 prema jedan, prije nego što su moderatori sve izbrisali. No eliminirati nezadovoljne osjećaje puno je teže.

Putin je zajamčio propast svog režima. Da budemo jasni, vjerojatno će trebati godine da taj režim umre. Uostalom, Kremlj zadržava kontrolu nad sigurnosnim aparatom koji tuče i hapsi tisuće Rusa koji prosvjeduju protiv ovog rata. Ali to će biti samo šuplja ljuštura, bez legitimiteta i svrhe, a Putinove ambicije da izbori svoje mjesto u povijesti uz druge legendarne vođe poput Petra Velikog i, implicitno, Josifa Staljina, bit će prepoznate kao tužna zabluda, piše The Telegraph.