Val poskupljenja pogađa građane Srbije

Rijetko kada prođe dan a da predsjednik Aleksandar Vučić ne izađe pred novinare i ukaže na tešku situaciju u kojoj se svijet nalazi. Najavljuje nuklearni rat, sukob svjetova, dok se bori za Srbiju i štiti ju od velikih sila (a i susjeda Hrvatske), i u tome ima svu podršku medijskog pogona.

Paralelno s ovom mračnom slikom, emitira se i druga, ružičasta, da Srbija odlično prolazi na svim poljima: energenti, hrana, nizak javni dug, visok BDP.

Tri se stvari izdvajaju u onome što kvari propagandnu sliku i što uporno probija kroz ružičasti oblak, ma koliko magle vlast proizvodila: inflacija, stanovanje i energetika.

Visoka inflacija djeluje na potrošače kao visoka temperatura na organizam: neće ga ubiti, ali će ga mnogo iscrpiti. I što duže traje, sve ju je teže podnositi.

Rast cijena je već duže od godinu dana izuzetno visok – u posljednja tri mjeseca je dvoznamenkast, a u kolovozu je iznosio 13,2 posto. Najgore je što se ne može predvidjeti kada će se situacija početi vraćati u normalu, a još manje što će ta nova normala biti.

No, opća stopa inflacije ne znači mnogo jer prosječno domaćinstvo najviše troši na hranu, a hrana je od siječnja 2021, kada je osnovna svjetska briga bio kovid, do srpnja 2022. poskupjela za gotovo četvrtinu.

Kad stvari još više pojednostavimo i pogledamo cijene deset osnovnih namirnica koje prati Ministarstvo trgovine – mlijeko, kruh, jogurt, meso, ulje, šećer… - vidimo da su one porasle za 45 posto u odnosu na siječanj 2021.

I ne samo to: tko svakodnevno ide u trgovinu, može sve češće doživjeti poluprazne ili prazne police: nekih proizvoda jednostavno nema.

Država daje kontradiktorne signale. Narodna banka podiže referentnu kamatnu stopu, poskupljuje cijenu novca i pokušava smanjiti njegovu količinu. Time bi teoretski trebalo doći do manje potrošnje, pa time i ublažavanja inflatornih pritisaka.

S druge strane, izvršna vlast najavljuje rekordna povećanja mirovina i plaća, što se oslanja na rasipničku politiku vođenu od početka pandemije. Valja podsjetiti da je samo u ovoj godini podijeljeno dva puta po sto eura mladima i po 20.000 dinara svakom umirovljeniku.

Cijena novca ne poskupljuje samo u Srbiji, nego i u Europi. Građani koji su kupili stan na kredit uglavnom su se zadužili s varijabilnim kamatnim stopama, koje prate kretanje Euribora, odnosno stopu po kojoj se zadužuju europske banke.

Šestomjesečni Euribor bio je negativan godinama, spuštao de i ispod -0,5 posto, da bi za kratko vrijeme, u posljednjih nekoliko mjeseci, porastao na gotovo dva posto.

Taj rast je automatski podigao visinu rate koju građani otplaćuju i do 15 ili 20 posto. A loše vijesti su da će cijena novca nastaviti rasti a time i rate koje građani plaćaju.

Na nekom uređenom, zasićenom tržištu, ovakav skok cijene zaduživanja doveo bi do smanjenja potražnje za stanovima, a ujedno bi se na tržištu pojavila i dodatna ponuda onih koji više ne mogu plaćati dug, pa su prisiljeni prodati stan. Ovo bi, teoretski, utjecalo da cijene stanova postupno počnu padati.

No, nije izvjesno da će se to dogoditi i u Srbiji gdje je potražnja za stanovima izuzetno visoka, a i nisu jasni izvori novca kojima se financira izgradnja novih stambenih kompleksa: ako je riječ o crnom novcuiz kriminalnih aktivnosti, on neće prestati pristizati, koliko god Euribor rastao ili padao.

Kao i u mnogim drugim stvarima, država se i u pogledu struje postavlja zaštitnički prema građanima. Prosječan građanin, iako jeste osjetio nedavno poskupljenje električne energije, i dalje ne osjeća koliko je struja zapravo poskupjela jer država, odnosno EPS, taj cjenovni šok preuzimaju na sebe.

Kasnije će se, jednom, sve vratiti na građanina jer EPS ne može platiti sve za što se zadužio, dug prelazi na državu, a dugove države plaćaju građani.

To kratkoročno maskiranje realnog stanja samo je još jedna od proturječnih poruka koje država šalje stanovništvu. Istodobno, država poručuje da će u Europi biti nestašica struje, da cijela Europa štedi, ali u Srbiji je jedina poruka da će struje biti dovoljno, koliko god da košta.

Ministarstvo rudarstva i energetike dalo je brojne primjere kako građani mogu uštedjeti struju da bi potom poručilo kako su to samo preporuke i to u društvu u kome više nitko nikome ne vjeruje ima učinka kao i preporuka da se nose maske u zatvorenim prostorima: što se nije poštivalo.

Građanin, dakle, i dalje plaća struju mnogo jeftinije nego što košta da se ona uveze. Država ga ne obavezuje da promijeni navike u potrošnji, a istodobno mu priča da će struje sigurno biti i da nisu predviđene restrikcije. Svime ovim se postiže suprotan efekt planiranom a to je da građani štede.

S druge strane, država jest najavila popust na cijenu struje, ako potrošač uspije uštedjeti, međutim, s obzirom na veliki skok cijena ogrjevnog drveta i probleme na tržištu peleta, moguće je da će ove zime biti i više onih koji će se grijati na struju nego prethodnih godina.