Vučićeva iznenadna fleksibilnost: Što se krije iza nove taktike?

Marta Kos, europska povjerenica za proširenje, rekla je da za njezina mandata neće dopustiti da u EU uđu „trojanski konji“. Zato zagovara „probno“ pridruživanje novih zemalja koje bi potom bile nadzirane pet, deset ili petnaest godina.

Njemački kancelar Friedrich Merz nedavno je poručio zemljama Zapadnog Balkana: „Ne želim da vas izgubimo". No prije nego što je postao kancelar, zalagao se prije svega za „ekonomsku integraciju", od Srbije, preko Turske do Ukrajine – sve je spominjao zajedno.

Treći govore o EU „u više brzina“, četvrti o Uniji u „koncentričnim krugovima“ u kojoj jezgra imaju više prava i obveza od periferije.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sada kaže – daj što daš. U kratkoj izjavi za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio je iznenađujuću novost – Srbija bi pristala na članstvo u EU bez prava veta. Važnije od toga su mu, rekao je, zajedničko tržište i slobodno kretanje robe, kapitala i ljudi.

Vučić se tako pridružio svom vršnjaku po duljini boravka na vlasti, albanskom premijeru Ediju Rami. Prema FAZ-u, ideja ima sve više pobornika u europskim prijestolnicama – dok izvori DW-a tvrde drukčije.

No može li doista „drugorazredno“ članstvo u EU probiti očiti zastoj u proširenju? Kome bi to donijelo korist? I zašto Vučić, čija vlast nije osobito proeuropska, sada pokazuje ovakvu širokogrudnost?

Taktička kupnja vremena

Vučić ima prečih problema kod kuće. Kako je nedavno vidjela i delegacija Europskog parlamenta u Beogradu, vlasti na studentske i građanske prosvjede reagiraju daljnjim prilagođavanjem medija, pritiskom na sveučilišta i udarom na tužiteljstvo.

To je na ironiju potaknulo Vladimira Međaka iz Europskog pokreta, ranije važnog člana pregovaračkog tima Srbije s EU. Kako je Međak napisao na mreži X, na zahtjeve Bruxellesa da „hapsi korumpirane prijatelje“, odnosno da uspostavi vladavinu prava, Vučić je prvo nudio srpski litij, zatim slao granate Ukrajini, a sada nudi odricanje od prava veta.

„Sve što treba znati o upravljanju državom i brizi o njezinim interesima. Počet će nuditi manje važne prijatelje, uskoro“, napisao je Međak.

U kritičkim krugovima u Beogradu opće je mišljenje da Vučić želi da najveće članice EU barem na jedno oko zažmire na njegovu autokraciju, pa im zato nudi razne ustupke. Od povlačenja institucija s Kosova, preko nabave francuskih borbenih zrakoplova, do obećanja litija Njemačkoj.

U taj niz treba svrstati i to što se Vučić sada navodno „odriče veta“, kaže nam Srđan Majstorović, predsjednik Upravnog odbora Centra za europske politike.

„To je taktički potez kupnje vremena“, kaže on. „Ovaj režim nije upao u zamku Miloševićeva režima, nego je naučio važnu lekciju – za dug opstanak na vlasti potrebna je neka vrsta međunarodnog legitimiteta.“

Tko dobiva, tko gubi

U vrijeme geopolitičkih previranja – kada EU čak ne zna ima li još Sjedinjene Američke Države na svojoj strani – mnogima se kao dobra ideja čini brz prijem novih članica, kako god to bilo provedeno. Tako bi se, kada je riječ o Srbiji i susjedstvu, konačno zatvorio „meki trbuh“ EU-a na Balkanu.

No Majstorović kaže da bi to bio – dvostruki gubitak. „Tako svi gube. Izgubili bi građani Srbije čija se prava gaze. A nereformirana Srbija s autoritarnim režimom ne doprinosi ni Europskoj uniji jer narušava unutarnju koheziju koja je Uniji potrebna.“

Iako je možda riječ samo o nastavku poznate igre – oni bi kao da uđu u EU, a mi bismo kao da ih primimo – mnogi u Srbiji ideju o neravnopravnom članstvu mogli bi doživjeti kao smještanje u trajnu klupu za kažnjene.

Pitanje je što bi to učinilo s potporom građana ulasku u EU koja se, barem prema posljednjim objavljenim istraživanjima, donekle oporavila. Prema Delegaciji EU, omjer je 45 posto prema 32 posto za pristupanje EU. Prema agenciji Ipsos, bliskoj vlastima u Beogradu, čak 47 prema 29. Prema Centru za suvremene politike, riječ je o tijesnih 36:33.

Kako Majstorović dodaje za DW, upravo tu leži jedna opasnost ideje o „ulasku u EU bez prava veta“. „Za to vrijeme se u Srbiji fingiraju reforme, pa bi onda, kad na kraju ni od pristupa zajedničkom tržištu ne bude ništa, moglo biti da režim ponovno optuži EU da nema sluha, da je antisrpska, da nas neće…“

S druge strane, dodaje naš sugovornik, ni građani Srbije ni europski političari više ne mogu biti toliko naivni da misle kako je Vučićeva vlast sposobna za promjene koje bi proturječile „njezinoj nedemokratskoj prirodi“.

Tako naš sugovornik u cijeloj ovoj zavrzlami ne vidi nikakvu priliku, naprotiv. Vidi samo rizike i zid koji će teško biti probijen.

Koja je računica EU-a

U vodećim europskim prijestolnicama – Berlinu, Parizu pa potom i drugima – ideja je već dugo jasna. Glasno ju je izrekao Emmanuel Macron još kada je prvi put postao predsjednik Francuske: Europska unija se ne može širiti prije nego što se reformira.

Naime, ključne odluke EU-a donose se jednoglasno. A ako svi moraju podići ruku za neku odluku, to znači da svi imaju pravo veta. Koliko to problema donosi učinkovito pokazuje mađarski premijer Viktor Orbán.

„Zamislimo EU u kojoj bi i Kišinjev, Kijev, Tirana ili Podgorica imali mogućnost blokade, a da i ne govorimo o Beogradu, Sarajevu ili Tbilisiju. Kako Unija u takvim okolnostima može odgovoriti na geopolitičke nužnosti?“, sažima FAZ.

Budući da je teško zamisliti da, primjerice, Mađarska pristane sama sebi oduzeti ovlasti, pojavila se ideja da barem nove članice nemaju pravo veta.

U razgovoru za FAZ, zeleni političar Anton Hofreiter, predsjednik Odbora Bundestaga za pitanja EU-a, tvrdi da ideja prijema bez prava veta (two-tier EU) nailazi na simpatije u raznim strankama i državama, pa čak i u prijestolnicama Zapadnog Balkana, barem kada se razgovara iza zatvorenih vrata.

Kada se govori javno, u Podgorici su nezadovoljni. Crna Gora se smatra predvodnikom koji bi za godinu ili dvije mogao ući u EU. Tamo se pitaju – zašto bismo bili drugorazredna članica ako nismo primljeni preko reda nego smo ispunili sve kriterije?

Koliko je sve zajedno realno?

Iako Hofreiter zagovara ideju da nove članice trajno budu bez prava veta, više drugih izvora tvrdi da se to ne razmatra ozbiljno. Pravni stručnjaci uostalom kažu da tako nešto nije u skladu s osnivačkim ugovorima EU koji predviđaju samo „jednake“ članice.

To je jedan snažan razlog za skepsu koji navodi i izvor DW-a iz vrha njemačke vlade. Drugi razlog: „Time bismo kaznili zemlje koje su provodile reforme, a nagradili one koje nisu ili su se posljednjih godina čak udaljavale od temeljnih vrijednosti EU.“

Kako je za Demostat rekao Stefan Lehne, predavač na Diplomatskoj akademiji u Beču, Bruxelles zapravo razmatra nešto drukčiji model.

„Postoje određene spekulacije da bi Komisija mogla predložiti da se u ugovore o pristupanju uključe odredbe koje bi na određeno razdoblje ograničile pravo glasa novih država članica te nametnule – ponovno na privremenoj osnovi – jaču uvjetovanost vladavinom prava“, kaže on.

Tako bi se jednim potezom ubile dvije muhe: nove članice ne bi se mogle „vratiti unatrag“ čim uđu u EU, a skeptične članice EU lakše bi prihvatile novo proširenje.

No Srđan Majstorović podsjeća da je predsjednica KomisijeUrsula von der Leyen obećala taj novi okvir za proširenje do kraja prošle godine, ali da se to nije dogodilo.

To jest obeshrabrujuće, kaže on, ali i logično u vrijeme kada se svijet dijeli na one koji vjeruju u liberalnu demokraciju i one koji vjeruju u silu. EU želi pripadati prvima pa se teško može očekivati, dodaje Majstorović, da u bilo kakvo članstvo prima nedemokratske države.

Naš sugovornik poticaj proširenju EU očekuje s posve druge strane – dalekog sjevera. Naime, Islanđani bi dogodine mogli izaći na referendum o ulasku u EU. Pod dojmom politike Donalda Trumpa i pretenzija prema „obližnjem“ Grenlandu, ankete sugeriraju da napokon većina Islanđana podržava članstvo.