Inflacija ostaje glavni hrvatski problem

Ekonomska situacija u Hrvatskoj ususret 2026. godini izrazito je obilježena dvama momentima koji već duže vrijeme na tu zemlju djeluju otprilike kao nakovanj i čekić. Prvi se odnosi na činjenicu da su hrvatski BDP i javni proračun dominantno ovisni o potrošnji. To je karakteristika ekonomije posvećene ekskluzivno uslužnom sektoru, dok proizvodnja materijalnih roba ima minornu ulogu, pa su uslijed toga zanemarene čak i poljoprivreda te energetika. U prvom planu su turizam i PDV, s tim da razmjerno veliki dio stanovništva živi od iznajmljivanja smještaja i ponude drugih, popratnih usluga u sektoru.

Preskupe usluge

Forsiranje potrošnje zbog prihoda od PDV-a koji presudno puni državni proračun, međutim, neminovno potiče inflaciju. To je taj čekić po kojem Hrvatska već treću godinu zauzima sam vrh u Europskoj uniji, a nedavne službene projekcije odaju da dogodine možemo očekivati novi inflatorni skok. Stoga je i ministar turizma RH Tonči Glavina početkom prosinca zavapio da iduća sezona neće proteći dobro ako ponuditelji usluga osjetno ne smanje cijene. No ukupni ekonomski ambijent ne ide na ruku takvoj zamisli, npr. zbog toga što navedeni prehrambeni i energetski sektor nisu u poziciji smanjivati svoju vrijednost.

Ulovljena u takvom raskoraku, Hrvatska sa strepnjom iščekuje narednu godinu, o čemu su se u posljednje vrijeme dosta jasno očitovali i mnogi domaći analitičari. Neven Vidaković upro je još ranije prst u problematičnu strukturu hrvatskog gospodarstva, nalazeći da ovdje tako imamo posla sa specifičnom strukturnom inflacijom. Ovih dana pak upozorio je na to da već početkom 2026. godine slijedi značajno poskupljenje energije u RH, što će se neizbježno preliti u višu cijenu svega ostalog. No zatim je prozvao hrvatskog guvernera Borisa Vujčića zbog pasivnosti monetarno-političke vlasti u srazu s inflacijom.

Svejedno, i Vidaković i neki drugi stručnjaci za prekomjernu inflaciju – koja se ustrajno vraća iznad tri posto – optužuju strukturu ekonomije. Tako je Ljubo Jurčić, bivši ministar gospodarstva RH, prošle zime za DW istaknuo da Hrvatska već dugo nema ni približno nešto slično piramidalnoj, stabilnoj gospodarskoj strukturi. A zahvaljujući „piramidama“ s uravnoteženim udjelima pojedinih sektora, većina članica EU-a se posljednjih godina puno lakše nosila s inflacijom, amortizirajući joj efekte.

Dosljedno toj neravnoteži, Hrvatskoj sad prijeti jedan od rijetkih materijalno-proizvodnih sektora koji stoji jako dobro.

Odustali od poljoprivrede

Posrijedi je građevinarstvo koje bi 2026. moglo doživjeti novi zamah, ako se aktiviraju neke mogućnosti po netom usvojenim izmjenama zakonâ o uređenju prostora i gradnji. No opasnost se ne krije samo u liberalizaciji i ataku na javni prostor, nego u razlozima rasta građevinskog sektora. Naime, on se oslanja na nekretninsko-mešetarski i kreditorski biznis koji potiču trgovinu nekretninama atraktivnim ne samo zbog sunca i mora. One su povrh svega pouzdan način očuvanja imovine bogatijih pojedinaca i fondova. Zato cijena nekretnina već dugo raste, što izaziva krizu stanovanja u RH i – inflaciju.

Da bi sve bilo gore, Hrvatska kao da ekonomsko-politički odustaje od svoje poljoprivrede, iako treba primijetiti da nešto slično poduzima i EU. Dogodine će se iz hrvatskog državnog proračuna izdvojiti 17 posto manje za agrarne poticaje, a taj sektor pada već desetljećima. Hrvatska danas uvozi preko 60 posto nužne joj hrane, i uvozi sve više.

„Paradoksalno je pritom da, kada rastu cijene hrane, domaći proizvođači uopće nisu profitirali“, izjavila je prošli tjedan Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. A nisu zato što neprestano sustižu zaostatke u odnosu na superiornu vanjsku konkurenciju.

Ti zaostaci imaju uzrok među ostalim u nemogućnosti njihova tehnološkog razvoja uslijed niskog financijskog kapaciteta. I određene druge podkapacitiranosti određuju tržišno zaostajanje hrvatske ekonomije, npr. onu vezanu uz (ne)iskorištavanje EU-fondova. Ivanov je konstatirala da taj priljev novca u RH također potiče inflaciju, ali nedostatak kvalificirane radne snage i niska produktivnost onemogućuju optimalno korištenje dostupnih sredstava. Ona nisu upotrebljena za razvoj potencijala, pa od njih neće ostati dugoročna korist, a gorući problemi koji to uzrokuju, dodatno se produbljuju.

Euro u najgorem času

Domaća radna snaga praktično je najurena iz zemlje u kojoj je industrija otpisana. Hrvatsku su u proteklom i ovom desetljeću napustile stotine tisuća ljudi, dok je uvozna radna snaga, mada jeftina za poslodavce, u prosjeku i podkvalificirana. Hrvatski premijer Andrej Plenković za sve to, naročito za rast cijena tj. za inflaciju, redovno optužuje razne navodne krivce - među kojima nikad nije sama vlada. Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević to je ove jeseni prokomentirao kao klasično izmicanje od političke odgovornosti, ukazujući i na problem s eurom na koji je Hrvatska prešla u najgorem mogućem času.

Naime, zemlja pri ulasku u eurozonu prije tri godine jednostavno nije bila spremna za takvu monetarnu izloženost u društvu ekonomski puno jačih zemalja. Rast cijena te inflacija bili su zato djelomično potaknuti i tom konverzijom. No kudikamo više, prema sudu niza relevantnih komentatora, na inflaciju je utjecao oligopol malenog broja velikih inozemnih trgovačkih lanaca u RH, a odlikovanih izuzetno visokom maržom. „Kad je rast cijena utemeljen na rastu produktivnosti“, kaže o svemu tome Lovrinčević, „to je u redu, ali ako imamo inflacijski jaz koji ne prati povećanje produktivnosti, onda imamo problem.“

Vojska ispred svega

Valja primijetiti da Vlada RH pritom ne propušta skrenuti pažnju javnosti na kontinuirani gospodarski rast. Nažalost, taj rast nije praćen napredovanjem standarda građana, višim pravima radnika ni razvojem socijalne funkcije države. Teško je očekivati da će zamašnjak napretka u tom smjeru ubuduće predstavljati novi favorit hrvatske javnorashodovne politike – vojska. Kao što smo o tome ovdje već pisali protekle jeseni, ona će u 2026. dobiti 21 posto više nego u prošloj godini. Obrana i sigurnost, inače, već spadaju među najkrupnije stavke u javnom proračunu, a odsad će biti i dodatno jače.

No inflacija, da se vratimo na udarni bauk hrvatske ekonomije, po svemu će sudeći ostati netaknutom. Njome se nitko od nadležnih neće ozbiljno pozabaviti, jer bi to značilo korijeniti zaokret u strukturi nacionalne privrede za kakav Hrvatska nije niti teoretski spremna. No, da ne bude zabune, ostat će na snazi i drastično nejednaka tzv. distribucija inflacije. U protekloj godini više stručnjaka, npr. oni s Ekonomskog instituta u Zagrebu, upozoravalo je da inflacija u postotku daleko više pogađa financijski slabije slojeve. Oni dobrostojeći neće ju ni uočiti, jednako iduće godine kao i dosad.