Sagorijevanje je neizbježno, ali zaštititi se možemo i moramo

Osjećaj iscrpljenosti i umora, osjećaj mentalne udaljenosti od posla i smanjena profesionalna učinkovitost. Rastući broj naših kolega i prijatelja ima problema sa sindromom sagorijevanja.

Upravo o ovom fenomenu današnjice piše Tanja Pureta u svojoj knjizi "Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja".

 Dobra je vijest, dakle, da zaštitni faktor protiv sagorijevanja ipak postoji. Tanja ga razlaže kroz pedeset vrlo zanimljivih priča temeljenim na stvarnim ljudima i događajima. Te priče imaju misiju podići nas iz pepela burn-outa i naučiti kako spriječiti stres da uopće dođe do nas.

Stres i njegova "normalnost"

Možda je najveći problem današnjice što se sagorijevanja tiče u tome što smo stres prihvatili kao "normalno", ili "novo normalno". Ponekad nam se čak čini da je dan u kojem nismo imali stres prošao nekako "mimo nas", kao da ga nismo proživjeli. Jer, neprestano smo pod pritiskom, vlastitim, a još više onim koji dolazi iz naše okoline. "Performans" non-stop mora biti na najvišoj razini. Jer, ako nije tako, imamo osjećaj da nam prijeti potonuće u nevažnost, pa čak i anonimnost.

Ono što je najpogubnije jest to da mnogi poslodavci procjenjuju zainteresiranost i lojalnost svojih zaposlenika po tome koliko dugo ostaju u uredu, te koliko brzo odgovaraju na upite iz tvrtke ili sami šalju poruke drugima u tvrtki, bez obzira na doba dana i noći. To je potpuno pogrešno i generira ono što volimo zvati "negativnom kadrovskom selskcijom".

Ljude za koje sam bila sigurna da ih dobro poznajem, više gotovo da i ne prepoznajem. Više gotovo da i nemam kolega, posebno onih koji su dio menadžmenta ili samostalni poduzetnici, a da posao ne "nose kući". Dio poslodavaca uistinu očekuje od svojih zaposlenika da budu dostupni cijelo vrijeme. 

Odgodite za sutra

S druge strane, danas kao poduzetnica a nekad kao direktorica škole i konzultantica, svjesna sam brojnih situacija kad sam samu sebe odvela i preko granica vlastitih mogućnosti da bih odradila nešto "hitno", a što sam, dakako mogla odgoditi za sutra. I ništa se promijenilo ne bi. Niti sam u bilo kojem slučaju kad sam samoj sebi priredila tu vrstu iscrpljenosti, nešto kvalitetnije odradila, bolje "performala". Najgore od svega, često sam se osjećala još gore i nesigurnije nakon takvih epizoda.

Vjerojatno i životno iskustvo nosi nešto od tog zaštitnog faktora 50. Prije desetak godina često sam zapadala u takva "stanja". Danas si taj luksuz jednostavno ne smijem dopustiti.

Najvažnija poruka knjige

Iščitavajući Tanjine priče došla sam do onoga što smatram da je najbitnija poruka. Život je doista jedinstven i dragocjen dar kojeg smo dobili i valja nam ga što bolje iskoristiti. Pogađajući u srž ove teme, Tanja nam poručuje da je jako važno prigrliti život i živjeti onako kako je zamišljen – slobodno, radosno i uspješno. I to je apsolutno moguće!

Ako imate bilo kakve sumnje, pročitajte Tanjinu knjigu i otvorit će vam mnoge vidike. Vidike koji otvaraju prozore sretnijeg i potpunijeg života.