Alternative za ruski plin: Novi plinovodi nisu rješenje

Bio je to svečani trenutak. U siječnju 2020. Grčka, Izrael i Cipar su u Ateni potpisali sporazum o izgradnji mediteranskog plinovoda Eastmed. Izrael će od 2025. podvodnim plinovodom dužine 1.900 kilometara isporučivati plinovoda iz istočnog Sredozemlja u zapadnu Europu. Italija je glavni kupac, a sve zemlje jugoistočne Europe mogu profitirati od jeftinije opskrbe prirodnim plinom.

Prilikom potpisivanja, tadašnji grčki ministar energetike Kostis Hatzidakis hvalio je ovaj plinovod nazivajući ga "mirovnim projektom" i ističući da on doprinosi energetskoj sigurnosti Europe koju podržava i EU". Ciparski šef države Nikos Anastasiades čak je govorio o "povijesnom događaju". Domaćini nisu htjeli precjenjivati potez predstavnika vlade Italije, koji su iznenadno otkazali sudjelovanje u potpisivanju sporazuma. Radost zbog buduće uloge Grčke kao energetskog čvorišta u istočnom Sredozemlju nadjačala je sve sumnje.

Dvije godine kasnije radost je zamijenilo razočarenje. Sredstva za projekt još uvijek nisu osigurana. Prema izvještajima grčkih medija, SAD također savjetuje da se ne gradi novi plinovod, navodeći kao razloge ekonomska uska grla i političke komplikacije u istočnom Sredozemlju. O tome je nedavno izvijestio briselski magazin Politico - i proglasio ovaj projkat "mrtvim".

Glasnogovornik grčke vlade Janis Economou sada je izjavio da tržište mora u konačnici odlučiti ima li ekonomske računice za gradnju plinovoda. Međutim, Jorgos Kirtsos, zastupnik u Europskom parlamentu iz stranke Nova demokracija (ND), koja je na vlasti u Grčkoj, ne vjeruje da će privatni investitori uspjeti prikupiti potrebnih šest milijardi eura. "Nikad nisam vjerovao da će ovaj projekt biti ekonomski isplativ. Čak sumnjam u to i da su zemlje, uključene u projekt, ikad u to vjerovale", rekao je Kirtsos za DW. Ni nedavne napetosti između Grčke i susjedne Turske nisu baš pomogle ovom projektu, upozorava ovaj ekonomist. Jer: "Ako moćna regionalna sila poput Turske odustane od takvog projekta, onda tu nema računice."

Očekivanja zemalja uključenih u projekt plinovoda, da bi EU mogla financirati odnosno izdvojiti većinu novca za njegovu gradnju, danas se također čine zastarjelima. EU želi smanjiti svoje emisije CO2 za 55 posto do 2030. godine. Stoga se ne odobravaju nova ulaganja u plinovode ili plinske elektrane. Između 2008. i 2019. zemlje članice EU subvencionirale su korištenje fosilnih goriva iz javnih sredstava i u te svrhe je izdvojeno više od 50 milijardi eura godišnje. To proizlazi iz najnovijeg izvješća Europskog revizorskog suda. Te subvencije "predstavljaju prepreku na putu prema klimatskim ciljevima", žale se revizori.

Krajem 2021. godine predstavnici država članica EU-a uspjeli su dogovoriti nove propise za prekogranične energetske projekte. U skladu s tim, promicanje plinovoda EU fondovima više nije dopušteno. Međutim, iznimka se odnosi na buduće priključenje Cipra na europsku plinsku mrežu. Znači li to da se Eastmed djelimično financira na stražnja vrata? Situacija još uvijek nije jasna.

Inače, Europska komisija također želi klasificirati prirodni plin kao ekološki prihvatljiv energent u svojoj takozvanoj "Uredbi o taksonomiji" – ali samo u prelaznoj fazi i pod određenim uvjetima. Ovdje grčki poslovni portal Energy Press definitivno vidi mogućnosti financiranja iz EU fondova. Financiranje novih plinovoda zapravo nije predviđeno Pravilnikom o taksonomiji. Ili možda jest? "Ponekad je Europska komisija za upotrebu plina, a ponekad protiv", žali se europarlamentarac Kirtsos.
"Pravila su trenutno nejasna, ne znamo tko ima pravo na novac iz fondova, a tko ne. To je problem za potencijalnog investitora koji mora imati sigurnost u planiranju projekta", dodaje konzervativni političar.

Stručnjaci su to prikazali još drastičnije: isključivanje svih fosilnih goriva bilo bi poput pucnja u vlastitu nogu, upozorava Alexandros Lagakos, direktor energetske kompanije Blue Grid sa sjedištem u Ateni i suosnivač think tanka Greek Energy Forum. U godinama koje dolaze, možda čak i narednih desetljeća, plin će ostati važan dio europskog energetskog miksa, smatra Lagakos. U tome se slažu svi stručnjaci.

To se posebno odnosi na jugoistočnu Europu: u zemljama EU-a, Grčkoj i Bugarskoj, ali i drugdje u regiji, plin je vrlo popularan kao relativno ekološki prihvatljiv energent – da bi se izbjegao ugljen, koji je puno štetniji za klimu. Samo u grčkoj regiji s nalazištima kamenog ugljena na zapadu egejske Makedonije trenutno postoji program financiranja vrijedan oko sedam milijardi eura za gađenje elektrana na ugljen.

Važan plinovod već je realiziran na jugu Europe: od prosinca 2020. Azerbajdžan opskrbljuje kontinent plinom preko Transjadranskog plinovoda (TAP). Gotovo 900 kilometara dug koridor vodi od tursko-grčke granice preko Albanije do Italije. Ima kapacitet od 10 milijardi kubičnih metara godišnje. Projekt je podržala EU, a financirala ga je Europska investicijska banka (ΕΙΒ). Bugarska i Grčka također imaju koristi od opskrbe plinom. "Od sada nastupa diverzifikacija", najavio je krajem 2020. tadašnji bugarski premijer Boyko Borissov, proglasivši ‚kvazi-monopol‘ Gazproma okončanim. Je li to ozbiljan konkurent ruskom plinu?

Za Alexandera Lagakosa uspjeh je očit, "kada se uzme u obzir da Bugarska i Grčka dobivaju po milijardu kubi

nih metara prirodnog plina godišnje preko plinovoda TAP. Na malom tržištu jugoistočne Europe količina plina koja dolazi iz Azerbajdžana je značajna."

U cijelom europskom kontekstu, međutim, stvari izgledaju drugačije: Europljani svake godine potroše 500 milijardi kubičnih metara plina,tako da isporuke iz Azerbajdžana teško mogu nešto promijeniti (u pogledu konkurencije), smatra ovaj energetski stručnjak.

Stoga zemlje članice EU-a još uvijek ne mogu mimoići Rusiju. "Kao jedini isporučitelj plina, Rusija bi bila u poziciji značajno povećati svoje isporuke", kaže Lagakos.

"Ali Rusija to ne čini jer želi profitirati od današnjih rekordnih cijena plina."