GDPR Cookie Consent by Free Privacy Policy

Da je bilo pameti, Hrvatska je mogla iskoristiti krizu sa skladištenjem nafte

Da je bilo pameti, Hrvatska je mogla iskoristiti krizu sa skladištenjem nafte
NEMA STRATEGIJE
SEEbiz.eu - regionalni poslovni portal
Objavljeno: 27.04.2020 / 13:16
Autor: Igor Tabak, Obris.org
ANALIZA - Već tjednima se može čuti o problemima naftne industrije – koja se, uz smanjenje potrošnje radi zaustavljanja gospodarstva uzrokovanog koronavirusom, našla i na poprištu političko-ekonomskog obračuna Saudijske Arabije i Ruske Federacije.

No, dok je još prije koji tjedan izgledalo da je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump tu uspio stabilizirati stanje i postići neki oblik dogovora među zaraćenim stranama, to se ubrzo pokazalo potpuno nedovoljnim. Naime, sporazumom koji je Trump pomogao utanačiti 13. travnja dogovoreno je smanjenje svjetske proizvodnje nafte za oko 10 posto (klub OPEC+ je dogovorio rez od 9.7 milijuna barela na dan), što je nakon više tjedana kolebanja trebalo stabilizirati cijene nafte. 

Dok je već sam spomen postizanja sporazuma potakao dvoznamenkasti rast cijena sirove nafte na dnevnoj razini u SAD, cijene u Londonu su po njegovom zaključenju skočile oko 1 posto i stale na oko 32 USD po barelu, piše Igor Tabak u analizi na portalu Obris.org.

No, spomenuti sporazum je već u sebi sadržavao i zametke daljnjih problema. Kao prvo, on je bio predviđen da na snagu stupi tek 1. svibnja, čime je raznim proizvođačima ostalo na volju još tri tjedna raditi po svome (sa svim cjenovnim i tržišnim posljedicama takvih djelovanja). Kao drugo, usprkos naznaka produžene krize uzrokovane koronavirusom, sporazum OPEC+ kluba predvidio je tek postupno oslabljivanje dogovorenih redukcija proizvodnje nafte – od lipnja bi oko 10 milijuna smanjenja na dan bilo smanjeno na 7,6 milijuna dnevno do kraja godine, a onda na 5,6 milijuna do travnja 2022. godine.

Usprkos sporazumu - lom

Lom kojeg je cijena nafte u SAD doživjela u ponedjeljak 20. travnja, gdje je u jednom trenutku po prvi puta ikad dosegnuta i cijena od -38 USD po barelu za WTI (West Texas Intermediate) sortu u terminskim ugovorima za svibanj, rezultat je panike naftom preplavljenog tržišta prije stupanja na snagu međunarodno ugovorenih redukcija proizvodnje, ali i konkretnog manjka skladišnih kapaciteta – koji su se globalno krenuli puniti smanjenjem potražnje te zatvaranjem velikih rafinerija u Kini krajem siječnja. No, dok je cijena WTI na američkom tržištu dan kasnije opet završila u plusu, na 1,1 USD za barel (nakon što je trgovanje u ponedjeljak završilo na -37,63 USD u New Yorku u ponedjeljak), strukturni problemi su tu ostali. Njih je dobro 21. travnja u programu američke televizije MSNBC opisao stručni komentator Dan Dicker:

„U osnovi imate da je koronavirus 'ubio' potražnju. Dakle, trećina potražnje je nestala s globalnog tržišta, ali, naravno, trećina ponude nije nestala s globalnoga tržišta – usprkos 'sjajnom dogovoru' kojeg je predsjednik Trump uspio postići za 10 milijuna barela. Tako da 30 milijuna barela nafte predstavlja višak kojeg trenutno imamo, ali 10 milijuna barela je bilo odrezano. Dakle, tu je još 20 milijuna barela viška, koje se samo prelijevaju po tržištu, bez da za njih ima mjesta. Sva skladišta su popunjena – a kada su sva skladišta popunjena, nema nikoga tko bi htio naftu, i zapravo trebate plaćati ljudima da je zbrinu. I to je to što ste vidjeli danas na 'spot'-tržištu“.

Po pitanju terminskih ugovora za svibanj, koji su se krenuli zaključivati, pa im se primaklo i njihovo fizičko ispunjenje u ionako pretrpanim centrima za skladištenje i distribuciju, Dicker je dodao: „Tržište terminskih ugovora, kao što znate, je financijski sustav, tako da na njemu novac ide iz ruke u ruku, ali kada se primaknemo kraju perioda, na koji se ugovori zapravo odnose, tada to treba pretvoriti u stvarnu, fizički opipljivu naftu, i to suštinski mijenja čitavu igru. I morate imati ljudi koji ju stvarno preuzmu ili ju mogu dalje isporučiti – a upravo sada je nitko ne želi preuzeti“.

Nafta kao indikator šire krize

To konkretno znači da su se proteklih dana vidjele očekivane slabosti terminskog tržišta nafte na mjesečnoj razini za svibanj, a uskoro će na red doći mjesečni terminski poslovi za lipanj – koji za sada stoje bolje, iako su i po prirodi stvari nestabilniji od usporedivih terminskih ugovora na tri mjeseca ili na duže periode. Pa ipak, sve ovo je pokazalo neke suštinske probleme aktualnog trgovanja naftom, o kojima je svoje imao za reći i Dicker:

„Ja na naftu gledam kao na svojevrsnog 'kanarinca u rudniku', i na temelju toga smatram da su ljudi bili temeljito previše optimistični oko učinaka koje će Covid-19 imati na globalnu ekonomiju na dugi rok, ne na kratki rok. Mislim, možete vi protestirati koliko hoćete, i možete htjeti da se 'otvori' normalno gospodarstvo u Minnesoti (op. ur. – kako je to Trump tražio na Twitteru), ali istina je da ma što radili u pokušaju ponovnog pokretanja ekonomije nitko neće samo tako opet ići u restoran, na baseball utakmicu, na koncert ili na sto drugih stvari koje bi indicirale nastavak normalnog, globalnog ekonomskog poslovanja.

Dakle, nafta je tu samo prvi indikator, i možda će biti posljedica na stvarima koje još uopće nismo uočili, koje će zadržati ekonomije pri dnu. Ne samo naftu. I to za dugo, dugo vrijeme – dok ne razvijemo cjepivo, a do toga bi moglo biti još godinu dana, ili godinu i pol. Meni to govori da smo bili daleko previše optimistični o tome kako će se sve ovo ekonomski razvijati na dugi rok, i mislim da nam nafta tu priča o tome koliko će stvari ići na loše ubuduće. (...) Jednako je bilo i 2007. – nafta je počela padati dobrano prije financijske krize iz 2008. godine.

Mislim, za nju se zna da je indikator. Sjetite se automobila, na primjer. Ako imate 20 posto nezaposlenih, a automobila su milijuni...15 ili 20 milijuna njih je u leasingu... Koliko će takvih vozila na kraju ugovora završiti vraćeno bankama, i što će banke poduzeti sa svim tim vozilima? I onda će cijene vozila potonuti, i nitko neće moći dobro prodati vozilo. Nitko u ovakvoj državi ne želi kupiti vozilo. Bit će veliki pritisak na banke koje imaju sve te zajmove, u osnovi – koji im se praktički vraćaju, kroz vozila koja sada imaju malu vrijednost... tu će automobilsko tržište tonuti kako je tonulo i tržište nafte, prema nuli. I to sve odzvanja na tisuće raznih načina, odnosi se na gotovo sve vrste roba, ne samo na naftu – robe koje su žrtve ovog virusa, i pada koji traje u globalnoj ekonomiji. Dakle, mislim da ni izdaleka još nismo vidjeli sve najlošije od ove situacije, i mislim da nam nafta sada samo nagoviješta tu priču“.

Dakle, kako je koronavirus do sada smanjio radikalno potražnju za gorivima i energijom, spomenuta događanja u SAD odrazila su se i na međunarodno tržište nafte, gdje je cijena Brent nafte početkom godine bila oko 65 USD po barelu, da bi u tjednu prije sloma u Americi stala na oko 28 USD po barelu, a onda nakratko pala na 15,98 USD za barel (po prvi put od 1999. godine) – i tek se oko 22. travnja ipak vratila iznad 20 USD za barel. No, velika je vjerojatnost da će nafta još dugo biti jeftina – a možda i radikalno jeftina, ako se epidemiološka situacija ne popravi ili se čak dodatno pogorša.

Naravno, vrijeme najmanje potražnje za naftom u zadnjih 25 godina, a onda i odgovarajuće niske cijene po barelu, dobro je doba za popunjavanje dugoročnih zaliha, te za sve one koji mogu zaraditi skladištenjem ove sada jeftine sirovine. Dok se prije mjesec dana pretpostavljalo da globalno ima oko 7,2 milijarde barela nafte i derivata uskladišteno (od toga oko 1,3 ili 1,4 milijarde barela u tankerima na moru), a da u teoriji ima mjesta za oko devet mjeseci proizvodnje, ubrzo je postalo jasno da te računice baš i ne drže vodu. Naime, posljednjih se dana čulo o rekordnih oko 160 milijuna barela uskladištenih u super-tankerima (pojedinačnog kapaciteta do 2 milijuna barela), pretežito oko Singapura i u vodama Meksičkoga zaljeva, gdje se takav skladišni prostor plaća i do 350.000 USD na dan.

Zadnji put kada su takve ploveće zalihe bile viđene globalno bilo je 2009. godine, u jeku gospodarske krize, kada su one iznosile za sadašnje uvjete skromnijih 100 milijuna barela – a od sadašnjih oko 60 velikih plovila i mnogo manjih, eksperti očekuju da bi se u narednim mjesecima moglo doći i do korištenja 200 velikih tankera u takve svrhe, dok tijekom svibnja proizvodnja nafte popuni uobičajene kapacitete kopnenog skladištenja. Dakle, i usprkos privremenom porastu cijena nafte iznad nule na američkom tržištu i održanju neuobičajeno niskih globalnih cijena po barelu – vjerojatno je da će još duže nafta biti bitno priuštivija nego prije koju godinu.

Gdje je tu Hrvatska?

Kad pogledamo temu strateških rezervi nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj, odmah na pamet pada kompleks Brižine u Kaštelima, o kojem smo pisali i na portalu Obris.org krajem siječnja 2013. godine. Tada je Vlada RH nanovo pokrenula radove na naftnom terminalu unutar dijela vojne luke Brižine, u Kaštel Sućurcu, ne bi li se postojećem skladištu goriva – izgrađenom još od JNA za potrebe ratne luke u Lori – dodalo moderni naftni terminal za skladištenje naftnih derivata, kapaciteta 100.000 metara kubičnih, i vrijednosti oko 30 milijuna eura. Njega se 900 kilometara dugim produktovodom željelo spojiti s rafinerijama, terminalima i velikim potrošačkim centrima, a projekt je povjeren JANAF-u. Kao i kod niza drugih jednako imaginarnih projekata, ovaj je strateški naftni terminal trebala pratiti izgradnja i pratećih „mamaca“ za lokalnu uporabu (ribarska luka te servisna baza za ribarske brodove) – i do gospodarskog procvata je nedostajalo samo da se MORH odrekne dijela zemljišta.

To se, kao i obično, pokazalo kao najmanji problem, jer je MORH odmah pristao da se potrebno područje preda „Hrvatskoj agenciji za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata“ (HANDA). Paralelno su sredinom veljače 2012. godine dopunjeni i kaštelanski GUP-a te Prostorni plana uređenja Kaštela, a dotadašnje vojno skladište nafte sada je dobilo i ulogu čuvara obveznih državnih zaliha nafte i naftnih derivata RH, sukladno Zakonu o tržištu nafte i naftnih derivata, i u isključivoj je nadležnosti MORH-a i HANDA-e. Samo je još trebalo barem nešto investirati da se želje stvarno i ostvare – što se, kao i kod mnogih drugih većih i ozbiljnijih projekata, nije dogodilo.

Dok su Brižine čekale investiciju, samo je famozna HANDA završila pripojena jednako operativnoj „Agenciji za ugljikovodike“. Dakle, financiranje projekta je zastalo, a državna „Agencija za ugljikovodike“ nije imala volju nastaviti plaćati 1,2 milijuna kuna komunalne naknade za nesuđenu stratešku infrastrukturu – pa su tom obvezom odlučili nanovo osedlati MORH. I tako je kompleks Brižine sa svojih oko 93 tisuće četvornih metara površine 24. veljače 2018. ponovo osvanuo pri Ministarstvu obrane. Iz MORH-a su tada medijima objasnili kako je to i nadalje „perspektivna nekretnina za Oružane snage“ – gdje se sada nanovo otvorila i prilika da kompleks još neko vrijeme ostane u vojnoj službi, da bi onda bio poklonjen lokalnoj zajednici (koja već dugo godina glasno izražava apetit za takvim ishodom priče). Uglavnom, od strateškog ili ikakvog većeg i modernijeg skladištenja naftnih derivata malo ili ništa.

Pa ipak, to je još i sjajan ishod stvari ako ga usporedimo sa sudbinom nekih od drugih sličnih skladišnih kapaciteta za naftu i derivate, kakve se tijekom brojnih godina gradilo na hrvatskoj obali Jadrana. Većina njih je napuštena, često i devastirana – kako je to već i običaj u postupanju s bivšim vojnim nekretninama širom Republike Hrvatske. Pri tome, neki od skladišnih kompleksa o kojima govorimo prilično su stari, s višedesetljetnom poviješću uporabe, dok su drugi bitno noviji. Ipak, zajednička crta koja ih sve povezuje je načelna odluka da Republici Hrvatskoj nisu trebale strateške zalihe nafte i njenih derivata – pa su onda i svi ti kompleksi za skladištenje takvih nepotrebnih resursa ostavljeni da propadnu, izloženi na milost i nemilost sakupljača sekundarnih sirovina.

Jedan od najstarijih kompleksa ove vrste smješten je u pulskoj uvali Zonka, koja je u okviru kompleksa austrougarske ratne luke Pula bila zaštićeno skladište goriva za ondje stacionirane ratne brodove, pažljivo smješteno među nizom većih utvrda. Tamošnji su rezervoari u početku bili na otvorenom, budući da kompletan sklop ratne luke građevinski dovršen 1913. godine pri dizajnu i izgradnji nije računao na ugroze iz zraka – kakve su već tijekom Prvog svjetskog rata postale sveprisutne. Upravo zato ni ne čudi da su kasnije države krenule oklapati i obzidavati rezervoare u kompleksu Zonka, ne bi li ih dodatnim slojevima materijala pokušale zaštite od potencijalnih zračnih napada.
Tamošnjih 12 rezervoara na otvorenom dobro je vidljivo na zračnim slikama iz 1918. godine – između obalnih utvrda Valmaggiore i Zonchi, te uvučenih Grosso i Monte Munide. Uz to je ovaj kompleks doživio i kasnije dogradnje, kojima je bilo dodano i još u kamen ukopanih rezervoara – koji su kasnije služili za skladištenje kako diesel goriva tako i benzina – dok danas svi stoje zapušteni i bez svrhe, iako još uvijek u boljem stanju od većine njima okolne nekadašnje vojne infrastrukture.

Sličnu sudbinu ima i veliki mornarički kompleks za skladištenje goriva, kojeg je Jugoslavenska narodna armija taman pred rat dovršila u Lukovom Šugarju. Spremnici smješteni uzbrdo, iznad Jadranske magistrale, nadovezivali su se cjevovodima i pumpnim sustavom na morske vezove – gdje je bilo predviđeno da se gorivom opskrbljuje plovila. Uz to je bio sagrađen i niz ukopanih skladišta za UbS, čineći zajedno osnovu ozbiljnije pričuvne logističke baze. Dok je čitav sustav do prije nekoliko godina još i bio relativno očuvan, ipak već dugo tu nije bilo govora o ikakvome održavanju funkcionalnosti. Na kraju svoje vojne uporabe ovog kompleksa, Hrvatska vojska je u svom stilu krenula rastavljati postrojenja i njihove lakše dostupne i izložene segmente, da bi onda takva zaliha dijelova na kraju bila zaboravljena na licu mjesta, ostavljena i prepuštena propadanju. A čim više nije bilo ni vojne policije, i tu je krenula klasična hrvatska devastacija neperspektivnih vojnih nekretnina koja je malo toga u spomenutom kompleksu ostavila netaknutim. Ipak, i tu je riječ o specifičnom logističkom kompleksu čija osnova je vjerojatno još itekako uporabiva – uz tek umjerene investicije, popravke i obnovu.

Što je još zanimljivije, usporedivih infrastrukturnih kompleksa širom Hrvatske ima još, kako uz obalu gdje na pamet padaju i skladišni kompleksi uz obalu kod Medulina (Budava) ili nedaleko Šibenika (Paninkovac), kod Ploča ili na Visu – pa i na kontinentu, u Lici ili oko Zagreba. Svima njima je zajedničko da nisu održavani, a većinom su prepušteni i devastaciji koja nosi pečat gotovo profesionalne destrukcije – sve to pod firmom da ništa takvog Republici Hrvatskoj nije potrebno. A kada se jednom i nanovo dođe do ideje strateškog skladištenja nafte ili njenih derivata – tek onda na stolu završe proračuni izgradnje novih kapaciteta, koje među ostalim treba i napuniti. Budući da novaca nema na pretek, možda je vrijeme da se u razmatranje uzme i popravak nekih od postojećih a zaboravljenih skladišta, dok njihovom punjenju može pomoći činjenica da su cijene nafte na rekordno niskim razinama. Naravno, sve to je teško provedivo u doba ekonomske krize, ali iskustvo pokazuje da nije lakše ni u bitno bolja vremena.

Tagovi: skladištenje nafte, Brižine, nafta, Saudijska Arabija, Rusija, Donald Trump, uvala Zonka, Lukovo Šugarje, Jugoslavenska narodna armija
PROČITAJ I OVO
Na otocima sve više projekata obnovljive energiije
OIE
Na otocima sve više projekata obnovljive energiije
KORČULA - Na hrvatskim se otocima, posebno Krku, Cresu, Lošinju i Korčuli, posljednjih godina zahuktava priča o energetskoj tranziciji, no kronično nedostaje adekvatna edukacija građana, poručili su sudionici konferencije o korištenju obnovljivih izvora energije na otocima koja se održala ovog tjedna na Korčuli.
U Crnoj Gori od utorka skuplje gorivo
GORIVO
U Crnoj Gori od utorka skuplje gorivo
PODGORICA - Od utorka litar dizela u Crnoj Gori koštaće 1,33 eura, a benzina 1,46 i 1,5 eura, saopštio je danas državni sekretar za energetiku Marko Perunović.
Poskupljenje energenata: Hrvatska vlada razmatra dvije opcije
PLIN
Poskupljenje energenata: Hrvatska vlada razmatra dvije opcije
ZAGREB - Nakon što je Europska komisija prošli tjedan donijela set mjera koje članice mogu primijeniti kako bi građanima olakšale naglo poskupljenje cijene energenata, mnoge zemlje EU već su se odlučile za neke od njih te već preusmjerile novac iz svojih budžeta kako bi ih implementirale.
Njemačka traži dokaze da Sjeverni tok 2 ispunjava njihove zahtjeve
PLINOVOD
Njemačka traži dokaze da Sjeverni tok 2 ispunjava njihove zahtjeve
BERLIN/MOSKVA – Njemački energetski regulator objavio je danas da očekuje da će švicarska tvrtka Nord Stream 2 pružiti uvjerenja da istoimeni plinovod ispunjava zahtjeve tog certifikacijskog tijela, pružajući ažurirane informacije o toj infrastrukturi.
Merkel: Prelazak na OIE ne smije biti žrtva energetske krize
OIE
Merkel: Prelazak na OIE ne smije biti žrtva energetske krize
BERLIN – Mjere koje zemlje članice Europske unije poduzimaju kako bi ublažile krizu cijenama energenata ne smiju biti na štetu prelaska na obnovljive izvore energije (OIE), izjavila je danas njemačka kancelarka Angela Merkel.
@ 2020 SEEbiz. All Rights Reserved.
CLOSE