Gazpromov križ: Najranjivija energetska točka Rusije

Danas se pitanje promijenilo: koji od tih ciljeva mogao bi temeljno promijeniti stratešku ravnotežu sukoba?

Jedan takav cilj je takozvani "Gazpromov križ".

U ruskim energetskim krugovima ovaj se izraz odnosi na područje oko Novog Urengoja i mrežu magistralnih plinovoda u regiji Nadym-Pur-Taz u zapadnom Sibiru. Ovdje se spajaju tokovi plina iz divovskih polja Urengoy, Yamburg, Zapolyarnoye i novijih polja poluotoka Jamal. Ruski dužnosnici često s dobrim razlogom nazivaju Novi Urengoy "srcem plinske industrije".

Ovo je puno više od samo još jednog industrijskog središta - to je središnji živčani čvor cijelog ruskog plinskog sustava.

Povijesno gledano, regija Urengoy-Yamburg-Novy Urengoy činila je većinu Gazpromove proizvodnje. Desetljećima su Urengoy i Yamburg sami opskrbljivali više od polovice proizvodnje tvrtke. Svi glavni izvozni koridori - uključujući Urengoy-Pomary-Užgorod, Soyuz, Progress i Yamal-Europe - kao i kritični domaći opskrbni pravci za europski dio Rusije, potječu iz ovog sustava ili se njime napajaju.

Energetski stručnjaci procjenjuju da 65 do 75 posto Gazpromovih plinskih tokova prolazi izravno ili neizravno kroz ovu mrežu kompresorskih stanica, sabirnih plinovoda i distribucijskih čvorišta. Udio za rusko domaće tržište vjerojatno je još veći. Ukratko, ovo nije samo izvozna infrastruktura. To je okosnica o kojoj ovisi znatan dio ruskog gospodarstva.

Zašto je ova regija odjednom postala relevantna?

Do nedavno, odgovor je bio jednostavan: bila je predaleko.

Novy Urengoy nalazi se otprilike 2300-2600 kilometara od ukrajinske granice. Tarko-Sale je udaljen otprilike 2200-2500 kilometara, a Purpe između 2100 i 2400 kilometara od teritorija pod kontrolom Ukrajine. Godinama su te udaljenosti područje smještale izvan dohvata ukrajinskih udarnih sposobnosti.

No, rat je dramatično promijenio tehnološki krajolik. Tijekom protekle dvije godine Ukrajina je pokazala sposobnost pogađanja ciljeva udaljenih više od 1500 kilometara - a u nekim slučajevima gotovo 2000 kilometara - od prvih crta bojišnice. Nedavni napadi u Tjumenjskoj regiji pokazali su da geografija više ne jamči sigurnost ruskih strateških sredstava.

Rastuća zabrinutost Moskve ne proizlazi samo iz trenutnih ukrajinskih sposobnosti, već i iz njihove brze razvojne putanje. Ako ukrajinski sustavi nastave širiti svoj domet sadašnjim tempom, zapadni Sibir mogao bi postati sljedeća logična granica - upravo tamo gdje se nalazi rusko plinsko srce.

Zašto bi napad bio toliko opasan?

Rusija je već apsorbirala brojne napade na rafinerije i skladišta nafte. Ovi napadi naštetili su prihodima od izvoza i vladinim prihodima, ali nisu izravno ugrozili funkcioniranje države.

Plinski sustav je fundamentalno drugačiji. Prirodni plin napaja ruske sustave grijanja, proizvodnju električne energije, kemijsku industriju i velike segmente teške proizvodnje. Ozbiljni poremećaji na ključnim tranzitnim čvorovima išli bi daleko izvan smanjenih prihoda od izvoza - oni bi izravno narušili regionalnu opskrbu energijom i osakatili glavne industrijske operacije.

Jedan udar na kompresorsku stanicu mogao bi biti izvediv. Međutim, dugotrajna kampanja usmjerena na mrežu postrojenja oko Novog Urengoja, Purpea i Tarko-Salea mogla bi stvoriti ozbiljne izazove i za izvoz i za domaću opskrbu. To je ono što regiju čini tako jedinstveno osjetljivom.

Nova strateška jednadžba

Godinama je Kremlj pretpostavljao da je kritična infrastruktura u zapadnom Sibiru zapravo nedodirljiva. To je omogućilo da se rat vodi daleko od najvažnijih energetskih resursa zemlje.

Ta pretpostavka sada erodira. Dok napadi na rafinerije nafte nanose bolne udarce prihodima Kremlja, udar na Gazpromov križ ciljao bi sam ruski energetski živčani sustav. Kroz ovu mrežu ne teče samo izvozni obujam već i plin koji održava velik dio ruskog gospodarstva.

To objašnjava nervozne reakcije u Moskvi na nedavne ukrajinske udare dugog dometa. Ovi napadi još ne dokazuju da Ukrajina može doći do Novog Urengoja. Što je još važnije, oni pokazuju da se zona imuniteta koja štiti rusku stratešku infrastrukturu stalno smanjuje.

Za rusko vojno i političko vodstvo ovo je duboko zabrinjavajući razvoj događaja. Ako rat dosegne plinsko srce Rusije, posljedice bi mogle biti daleko teže od svega s čime se Kremlj do sada suočio.