Južna interkonekcija još je jedan način za odvajanje od ruskog plina

Ovaj potez označava značajnu prekretnicu. Dok se većina država članica EU borila da smanji uvoz ruskog plina nakon potpune invazije Moskve na Ukrajinu, Bosna i Hercegovina (BiH) ostala je regionalni izuzetak. Dugo vezano za Gazprom putem rute Turskog toka, Sarajevo je otkrilo da energetska ovisnost brzo postaje tupi instrument političke moći.

Promjena klime

Međutim, klima se mijenja. Predložena Južna interkonekcija - plinovod dug 160 kilometara poznat kao Južna interkonekcija - povezala bi zemlju s LNG terminalom na hrvatskom otoku Krku. Projekt obećava rekalibraciju geopolitičke ravnoteže na zapadnom Balkanu i mogao bi ponuditi model za druge države ovisne o Rusiji, uključujući Mađarsku i Slovačku.

Povijesno gledano, oslanjanje Bosne na Moskvu bilo je apsolutno. Unatoč skromnoj godišnjoj potrošnji od 200-300 milijuna kubičnih metara (mcm), što je mali dio njemačkih 90 milijardi kubičnih metara prije krize, ekonomski ulozi za zemlju s BDP-om od 24 milijarde dolara su znatni.

Sav uvoz dolazio je od Gazproma putem Turskog toka i srpske transportne mreže prema dugoročnim ugovorima indeksiranim prema cijenama nafte. Kada su globalne cijene energije porasle 2021.-2022., regionalne cijene plina su u skladu s tim porasle.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Europa je dramatično promijenila politiku. Udio ruskog plina u uvozu EU pao je s više od 40% u 2021. na ispod 15% do 2023.-2024. Poljska, Bugarska i baltičke države brzo su diverzificirale opskrbu. Bosna i Hercegovina, međutim, ostala je gotovo isključivo vezana za Moskvu. Plin nije postao samo izvor grijanja već i instrument utjecaja.

Južna interkonekcija nije nastala preko noći. Već 2019. godine Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) objavila je natječaj za tehničke savjetodavne usluge za interkonektor između Bosne i Hrvatske, osmišljen za diverzifikaciju opskrbnih ruta i omogućavanje pristupa ukapljenom prirodnom plinu (LNG) s Krka.

Dodatna težina

Projekt je dobio novu važnost u siječnju 2021. godine, kada je LNG terminal na Krku pušten u rad s početnim kapacitetom od 2,6 milijardi kubičnih metara godišnje. Do 2023. godine kapacitet se povećao na 2,9 milijardi kubičnih metara, dok projekt proširenja – vrijedan više od 180 milijuna eura – predviđa 6,1 milijardu kubičnih metara godišnje.

Početne procjene ulaganja za bosanski interkonektor kretale su se između 100 i 120 milijuna eura. Nakon 2022. godine, inflacija u gradnji, rastuće cijene čelika, troškovi logistike i poboljšanja ruta podigli su projekcije na 140 – 200 milijuna eura. Dokumentacija Investicijskog okvira za Zapadni Balkan sada uključuje potpuno financiranje izgradnje, uključujući kompresorske stanice i sigurnosne sustave.

Za Bosnu i Hercegovinu, plinovod bi omogućio pristup tržištu koje daleko premašuje domaću potražnju i integrirao zemlju u europske sustave trgovine plinom, a ne u bilateralne političke aranžmane.

Politička bitka oko energije

Glavna pokretačka snaga projekta bila je vlada Federacije Bosne i Hercegovine i državni plinski operater BH-Gas, koji od 2018. promovira interkonekciju kao put do alternativnih opskrba.

Sjedinjene Američke Države odigrale su vidljivu ulogu. Američki dužnosnici više su puta naglašavali diverzifikaciju energije kao sigurnosno pitanje, dok je američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini Michael Murphy otvoreno podržao donošenje zakona koji to omogućuju. Privatni investitori, uključujući AAFAS Infrastructure & Energy, također su signalizirali spremnost za sudjelovanje.

Iz perspektive EU, interkonektor je u skladu sa strategijom REPowerEU usmjerenom na okončanje ovisnosti o ruskom plinu prije 2027.

Postoji usporediv presedan: grčko-bugarski interkonektor (IGB), pokrenut 2022. po cijeni od otprilike 240 milijuna eura, omogućio je Sofiji da zamijeni ruski plinovodni plin.

Protivljenje projektu uglavnom je dolazilo iz Republike Srpske. Njezino vodstvo favoriziralo je alternativni put preko Srbije, efektivno održavajući ovisnost o ruskom plinu, tvrdeći da bi to bilo jeftinije i iskoristilo postojeću infrastrukturu.

U praksi, spor se usredotočio na kontrolu. Gazpromov monopol osigurao je predvidljiv politički utjecaj, a ruski plin zadržava simboličku važnost u regiji u kojoj Kremlj desetljećima održava energetsku prisutnost.

Zakonodavni postupci više su puta blokirani zbog pitanja budućeg operatera, nadležnosti entiteta i prava investitora. Sukob se manje odnosio na plinovod, a više na strateški smjer zemlje.

Regionalni presedan

Terminal na Krku sada postaje dio buduće energetske infrastrukture BiH. Njegovo planirano proširenje na 6,1 milijardu kubičnih metara godišnje efektivno pretvara Hrvatsku u regionalno plinsko čvorište za srednju i jugoistočnu Europu.

Za Bosnu i Hercegovinu, ovo znači integraciju u globalno tržište gdje se cijene određuju na trgovačkim središtima poput nizozemskog TTF-a, a ne putem politički dogovorenih bilateralnih ugovora – prijelaz s ovisnosti na konkurenciju.

Financijski je projekt skroman; politički, on demontira višedesetljetni monopol. Ako se provede, Bosna i Hercegovina pridružit će se rastućem popisu europskih zemalja koje su uklonile strukturnu energetsku ovisnost o Moskvi. Pristup LNG-u preko Krka pokazuje da se čak i politički složene i relativno male države mogu integrirati u globalna energetska tržišta.

Slijedom toga, argument da ruski plin „nema alternativu“ slabi ne samo na Balkanu. Za zemlje poput Slovačke i Mađarske, bosanski slučaj sugerira da geografija nije odlučujuća – politička volja i ulaganja u diverzifikaciju jesu.