Može li EU izdržati bez ruskog dizela?

Od prošle nedjelje i EU, kao što već čine SAD ili Velika Britanija, više ne kupuje dizel i druge naftne derivate iz Rusije. To je povezano s određenom maksimalnom cijenom za naftu i naftne derivate – najviše 100 dolara za barel rafiniranog dizela najviše kvalitete, baš kao i protumjerom Rusije kako neće niti prodavati naftu zemljama koje su uopće postavile granicu cijene.

Sankcije i obustava uvoza naravno da Rusiju koštaju – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen procjenjuje kako zbog ovih mjera Kremlj već sad ima oko 160 milijuna eura manje prihoda – svakog dana. Ali svima je i prije bilo jasno da će Rusija i dalje nalaziti tržište i za naftu i za njezine derivate, a da će onda i takva ruska nafta na koncu završavati kod potrošača Europe.

Jer kod određivanja najveće cijene 5. prosinca prošle godine nije bilo većih poteškoća, no prekid uvoza naftnih derivata, a osobito dizela, je uzrokovao veliku nesigurnost na tržištu, tim više što su i njemačka skladišta dizel-gorivom na najnižoj razini u povijesti.

Eugen Lindelll i Joshua Folds iz savjetničke tvrtke područja energenata FGE nam objašnjavaju kako se i Rusija dugo vremena trudila umjesto jeftine nafte ponuditi bitno skuplje derivate i kako su se zapadni potrošači „navikli“ na tu ponudu i bitno smanjili svoje kapacitete rafinerija. „Prilično je komplicirano proizvoditi dizel, lož-ulje i druge derivate, dok je proizvodnja sirove nafte jednostavna i mnogo varijabilnija. Ipak, na svjetskom tržištu ima mnogo vrsta sirove nafte iz kojih se mogu proizvesti ti naftni derivati."

Cijena dizela je već dugo visoka, a sad sve ovisi o tome hoće li Europa naći alternativu – i kako brzo će Rusija naći neko drugo tržište. Europa duboko poseže za svojim zalihama jer joj nafta treba – i za transport, poljoprivredu, a dizel se u industriji ponegdje koristio i kao nadomjestak za plin. Iako zbog razmjerno blage zime nema velikih briga zbog zaliha, može se očekivati da će cijena dizela još više rasti. Barem neko vrijeme će potrajati dok derivati stignu i iz drugih zemalja, a procesi prerade nafte su i u SAD-u i u Europi bitno skuplji nego što je to nudila Rusija.

„Tržište je trenutno veoma osjetljivo i uplašeno“, kažu nam analitičari. „Moramo najprije pričekati i promatrati kako se mijenjaju odredišta za rusku naftu, a da pritom ne dođe do dugotrajnih prekida u isporuci. No kad tržište shvati da se to dogodilo i stanje će se smiriti.“

Do početka napada Rusije na Ukrajinu je Europska unija gotovo polovicu svojeg dizela uvozila iz Rusije. Taj udio se u proteklih 12 mjeseci doduše smanjio, ali to su još uvijek značajne količine – u redu veličine 200 milijuna barela u godini 2022., po procjeni analitičara tvrtke Vortexa. Ovaj prekid uvoza Europi stvara nedostatak od oko 600.000 barela dizela i naftnih derivata – na dan. Europa je već odavno počela nabavljati derivate iz drugih izvora – s Bliskog istoka, Azije i SAD-a, ali i ti izvori su već opterećeni.

Tu je svima jasno da je takav indirektni uvoz u velikoj mjeri diesel-washing – „pranje dizela". Na primjer Turska doduše ima značajne kapacitete za preradu nafte, ali dizel-gorivo koje se uvozi iz te zemlje je zapravo mješavina „turskog“ i ruskog dizela, naravno uz proviziju Turskoj. Posve slično posluju i Indija i čak Kina: Indija rado kupuje rusku naftu i derivate jer su i Rusi prisiljeni spustiti cijenu, i s još većim veseljem taj dizel prodaje Zapadu. Osim povoljne cijene je i tu bitno manji trošak prerade i skladištenja u Indiji, tako da je i izvoz dizela u Europu od početka rata uvelike narastao. To se najbolje vidjelo za vrijeme štrajka u rafinerijama Francuske, kad je preko noći skočio uvoz dizela iz Indije, zapravo zemlje koja jedva da pripada u tradicionalnog isporučitelja naftnih derivata.

I Kina inače prerađuje naftu prvenstveno za svoje potrebe, ali u ovim okolnostima se to promijenilo: i službeno je Peking podigao svoje izvozne kvote za naftne derivate. „Poslovna politika Kine bi mogla promijeniti stanje na čitavom tržištu“, smatra Mark Williams iz tvrtke Wood Mackenzie. Jer to je zemlja koja „ima u svojim rukama ključ za prerađivačke kapacitete čitavoga globalnog tržišta“.

Sve u svemu, Europljani plaćaju skuplje gorivo, ali taj novac ipak ne dolazi u blagajnu Rusije. Osobito kad je riječ o derivatima, treće zemlje radije kupuju sirovu naftu jer i same imaju kapacitete za preradu. „Rusija je već prisiljena svoj dizel nuditi sa žestokim popustom kako bi zasladila kupovinu i u onim zemljama koje to gorivo zapravo ne trebaju“, smatra Eugene Lidell.

To jesu zemlje koje možda dijelom i trebaju ruski dizel – kao zemlje Afrike ili Južne Amerike, ali tu je i Turska koja očito već unaprijed kupuje od Rusa kako bi taj „turski dizel“ prodala Europljanima. Lidell to sasvim jasno vidi i po statistikama gdje Turska već mjesecima povećava uvoz iz Rusije.

„Te zemlje su spremne 'uskočiti' i kupovati takav jeftiniji dizel“, kaže Lidell, tako da stručnjaci njegove tvrtke uopće ne očekuju neki bitniji pad izvoza ruske nafte. No drugi stručnjaci nisu sigurni, što će biti reakcija Moskve kad shvate kako moraju previše spustiti cijenu da bi prodali svoju naftu. Hoće li onda sami od sebe smanjiti izvoz kako bi povećali potražnju?

Čitav smisao sankcija Zapada nikad nije niti mogao biti neposredni udarac na rusku trgovinu, nego je prisiliti da koristi posrednike. Mark Williams ne primjećuje neke značajnije učinke niti u ruskim kapacitetima za preradu nafte već i zato jer je 40 dolara za barel rafinirane nafte „još uvijek paprena cijena. Na toj razini i ruske rafinerije još uvijek dobro stoje tako da je i tu i interes dalje rafinirati vlastitu naftu."