Neizvjesno ispunjavanje roka za dovršetak plinovoda Turskog toka kroz Srbiju

Prijedlog je bio da država Srbijagasu bude jamac za pozajmicu od triju banaka za gradnju kraka plinovoda Turskog toka od granice s Bugarskom do Mađarske i granica s drugim susjednim zemljama.

Kredit bi bio upotrijebljen za ulaganje u kapital dioničkog društva South Stream, mješovitu rusko-srpsku tvrtku registriranu u Švicarskoj.

Nakon povlačenja jamstva za kredit, nije jasno tko je i zašto na to presudno utjecao, pa su u zraku ostala nagađanja koliko u toj odluci ima unutarnje politike, a koliko gospodarskih, unutarnjopolitičkih te širih geopolitičkih interesa.

Razmjene informacija u novinarskim krugovima i među poznavateljima energetskih i političkih prilika u Srbiji svode se na najmanje dvije pretpostavke.

Jedna je da nova ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović želi, prije nego što zastupnici glasovanjem ovjere jamstvo za kredit, uvesti više reda u energetski sektor i ponovno posložiti direktore javnih i mješovitih poduzeća. Ta se teza vezuje uz njezin nedavni javni sukob s dugogodišnjim direktorom Srbijagasa Dušanom Bajatovićem.

Bajatović, inače kadar socijalista (SPS) predsjednika Skupštine Srbije Ivice Dačića, koalicijskog partnera vladajuće Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), u gospodarskim i političkim krugovima slovi kao "ruski čovjek" u sektoru energetike, a smatra se da ima vrlo čvrstu potporu Moskve, zbog čega je nedodirljiv na čelu Srbijagasa.

S druge strane, dio javnosti smatra da je ministrica Mihajlović (SNS) sklona američkim krugovima i interesima.

Druga je teza da povlačenje jamstva za kredit može imati i dublju, geopolitičku pozadinu.

Tako tjednik NIN navodi kako autonomija koju u svojem poslovanju godinama ima Srbijagas i njegov direktor Dušan Bajatović dovodi do zaključka da Bajatovićev gazda ne sjedi ni u Beogradu ni u Srbiji.

Taj tjednik piše kako to "podupire tezu da je borba Zorane Mihajlović i Dušana Bajatovića, a ona datira još iz vremena njezina prvog upravljanja resorom energetike, dijelom borba dva ljuta energetska suparnika - Rusije i Sjedinjenih Država".

List navodi kako, s sjedne strane, Srbija trenutačno ovisi o ruskom plinu na temelju energetskog sporazuma koji je s Rusijom potpisala bivša vlast s tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem na čelu, te Amerike "koja sve to vrijeme ne gleda blagonaklono" na energetsku ovisnost Srbije o Moskvi i Srbiju "pokušava nagovoriti na diversifikaciju izvora opskrbe plinom... drugim riječima da, osim ruskog, kupuje i još nečiji plin".

Srbija, čiji se predsjednik Aleksandar Vučić posljednjih mjeseci hvali kako će na kraju godine po ekonomskom rastu biti možda i najuspješnija država u Europi, u svojevrsnom je geopolitičkom i gospodarskom procijepu.

U želji da napreduje u procesu eurointegracija, istodobno održavajući dobre političke i gospodarske odnose s Rusijom i Kinom te poboljšavajući ih sa Sjedinjenim Državama, Srbija ne može održati autonomiju vlastite ekonomije bez ustupaka na sve tri strane.

Početkom rujna, potpisivanjem tzv. vašingtonskih sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa s Kosovom, postavilo se pitanje prihvaćanja "energetske diversifikacije" i pristanka Srbije da, osim ruskoga prirodnog plina, kupuje i američki ukapljeni plin (LNG).

Obveza da se kupuje, na tržištu inače skuplji, plin iz SAD-a izbačena je iz sporazuma kao neprihvatljiva za Srbiju, rekao je nakon povratka iz SAD-a predsjednik Vučić.

Potpredsjednica Vlade i ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović izjavila je nakon toga kako je za Srbiju "najvažnije da bude energetski sigurna" te da njezini građani "imaju dovoljno struje i plina".

Ona je poručila kako je podjednako važna i transportna i energetska infrastruktura te da Srbija treba graditi svoju infrastrukturu, povezivati se s regijom, otvarati tržište i koristi se energijom iz više izvora da ni o kome ne ovisi.