Opskrba plinom: Mogu li Nijemci mirno spavati?

Istovremeno s viješću o obustavi ruskog plina Poljskoj i Bugarskoj, oglasilo se i njemačko ministarstvo gospodarstva koje je ovdašnje potrošače uvjeravalo kako je „trenutno osigurana potpuna opskrba“ i kako je pritok plina, sve u svemu „stabilan“. Najvažnija linija dotoka plina iz Rusije u Njemačku je plinovod Sjeverni tok 1 koji zaobilazi i Poljsku i Bjelorusiju i Ukrajinu.

No istog dana je isto ministarstvo zastupnicima Bundestaga poslalo dopis manje umirujućeg sadržaja. Tu se govori o „aktualnoj opasnosti da stanje i dalje eskalirai da ruski isporučitelj plina ne ispuni ili ne ispuni cjelovito svoje obveze prema postojećem ugovoru“.

Njemačka neće i ne može odmah odustati od plina iz Rusije. Štoviše: po postojećim ugovorima se ona obvezala platiti za dogovoreni plin čak i ako ga ne uzme i to sve do godine 2030. No ona ga i treba: još prošle godine je udio ruskog plina bio 55% potrošnje u Njemačkoj, u međuvremenu se drastično smanjio na oko 35%, ali taj plin je ljuto potreban njemačkom gospodarstvu.

Bez njega je i kancelar Olaf Scholz upozorio kako bi čitave gospodarske grane bile ugrožene, a potpuna obustava bi sigurno značila recesiju. Stanje jest ozbiljno, ali Njemačka se trudi pripremiti se i na najgore: ministar gospodarstva Robert Habeck kaže i kako se spremišta plina sustavno pune i kako su sad otprilike puna kao što su bila u proljeće 2017. – dakle bitno punija nego što su bila u trenutku početka rata u Ukrajini.

Već i ovo smanjenje ovisnosti od ruskog plina je prije svega postignuto uvozom ukapljenog plina, ali za bitno više su nužni kapaciteti za prihvat tako pristiglog energenta. Cilj njemačkog ministra gospodarstva jest da se udio plina iz Rusije već do ljeta 2024. smanji na 10%, a ministar je već obišao čitav niz zemalja – Katar, Dubai i Norvešku kako bi dogovorio potrebnu isporuku.

No problem su terminali za prihvat ukapljenog plina (LNG). Kako bi oni bili spremni u što kraćem roku se Njemačka odlučila za takozvane „plutajuće terminale“ na kojima se ukapljeni plin odmah i vraća u plinovito stanje. Takvi Floating Storage and Regasification Unit (FSRU) su velika rijetkost, ali Njemačka je osigurala tri takva ploveća doka.

Izvjesno je kako će već u roku od jedne godine postojati dvije luke za prihvat ukapljenog plina, u Wilhelmshavenu i u Brunsbüttelu. Iza prvog stoji tvrtka za proizvodnju električne energije Uniper iz Düsseldorfa, iza projekta u Brunsbüttelu na ušću Labe je energetski gigant RWE iz Essena i nizozemski opskrbljivač Gasunie uz potporu njemačke državne Banke za obnovu i razvoj KfW.

Postoji i plan za treći LNG terminal u Stadeu kod Hamburga iza kojeg stoji belgijska mreža elektroopskrbe Fluxys, kemijski koncern Dow, švicarski investitor Partners Group, luka Hamburga i tvrtka za pomorsku logistiku Buss Group, ali ona još nema i potporu njemačke države.

Sve treba ići veoma brzo: već sljedećeg četvrtka će ministar gospodarstva Habeck u Wilhelmshavenu otvoriti početak gradnje terminala, točnije pregradnja već postojećeg dva kilometara dugog doka u blizini luke Jade-Weser-Port kako bi mogla primiti taj specijalni dok za preradu ukapljenog plina i brodove koji će ga dopremati. Najkasnije početkom 2023. bi njemačkim potrošačima trebao stizati plin i iz te luke.

Njemački ministar gospodarstva već i kao političar stranke Zelenih ne može ostati tek na ovom fosilnom gorivu tim više što će i za proizvodnju električne energije sasvim izvjesno ostati spremne i termoelektrane na ugljen duže nego što je to bilo planirano i makar su štetnije za klimu nego termoelektrane na plin. No u Wilhelmshavenu će s nadležnim ministrom potpisati i sporazum kojim se ta luka želi nadograditi u „čvorište čiste energije za Njemačku“, drugim riječima za prihvat i preradu „zelenog“ plina kao što je vodik.

Ali za sve to će trebati vremena, a odnosi u Europi postaju napetiji iz tjedna u tjedan. Zato njemačka vlada priprema i promjenu Zakona za osiguranje opskrbe energijom gdje se, bude li nužno, predviđa i nacionalizacija tvrtki „od sistemske važnosti“ za opskrbu. Već u svibnju bi taj zakon trebao doći u parlament, a tu se ne radi samo o rafinerijama, nego i o tvrtkama koje drže spremište energenata – najveće spremište zemnog plina u Europi je u Njemačkoj, ali je u vlasništvu ruskog Gazproma koji ga je preuzeo od njemačkog koncerna BASF.

I što se tiče spremišta, zakon predviđa obvezu za vlasnika da ona početkom studenog, dakle uoči početka sezone grijanja budu popunjena 90% - inače im prijeti stavljanje pod nadzor države. Na detaljima se još radi, baš kao i na planovima ako baš sve krene po zlu i ako se nekim potrošačima plina mora obustaviti isporuka. Kako se saznaje, domaćinstva baš kao i bolnice ili škole su na posljednjem mjestu, ali Berlin želi na druge načine smanjiti svoju energetsku ovisnost. To ide od širenja kapaciteta obnovljivih izvora energije pa do većeg korištenja geotermalne energije u zgradama.

No i za to će trebati vremena tako da jedino ostaju pozivi na štednju – ako je to uopće potrebno apelirati obzirom na poskupljenja energenata u posljednje doba.