Prijete nestašice plina: Što poduzima EU?

Ako Rusija nakon završetka redovitog remonta plinovoda Sjeverni tok 1 ne nastavi s isporukom plina u Europskoj uniji se primjenjuje Smjernica EU-a za osiguravanje opskrbe plinom iz 2017. godine koja ima znakovitu oznaku: SOS (Security of supply). Sve članice Europske unije moraju imati krizne planove i sustav upozoravanja u tri stupnja. Ali, nisu sve vlade obavile tu domaću zadaću.

Članice EU-a su podijeljene u regionalne skupine koje zajedno snose rizike. Jedna skupina su primjerice baltičke države i Finska, koje su dosad potpuno ovisile o ruskom plinu i koje su djelomice već tražile alternative.

Druga skupina su Portugal, Španjolska i Francuska koje dobivaju malo ruskog plina i koje obustavom isporuka nisu izravno pogođene. U slučaju krize članice Europske unije se obvezuju da će si međusobno „solidarno" pomagati, dakle međusobno si isporučivati plin i razmjenjivati informacije.

Članice EU-a bi osim toga trebale svoja skladišta plina napuniti najmanje do 80 posto ukupnog kapaciteta prije početka sezone grijanja. Problem koji vide brojni stručnjaci i političari je da će u slučaju obustave isporuka od najvećeg isporučitelja, Rusije, krajnje teško biti popuniti skladišta i međusobno si isporučivati plin.

Njemačka je najveći kupac ruskog plina u Europi i važna tranzitna zemlja za plin koji se transportira Sjevernim tokom i drugim plinovodima. Što bi se dogodilo ako Njemačka ne bi više dobivala ruski plin? Bi li ona morala plin koji primjerice dobiva iz Norveške ili Nizozemske puštati dalje prema drugim zemljama iako i sama ima nestašicu?

Savezni ministar gospodarstva Robert Habeck trenutno sa susjednim zemljama izrađuje sporazume o solidarnosti za isporuke u takvim kriznim situacijama. „Moramo proanalizirati i utvrditi što će se točno događati. Dakle, kad se proglašava stanje nestašice plina, u kojim zemljama, u kojim koracima, tako da točno znamo što se događa", izjavio je Habeck prilikom posjeta svom češkom kolegi Josefu Sikeli.

Habeck je s češkom vladom dogovorio ugovor. Nestašicom se mora upravljati zajednički, kaže Habeck, kako pojedine zemlje ne bi bile preopterećene problemima. Češka, primjerice, plin dobiva gotovo isključivo preko plinovoda kroz Njemačku. I Poljska dobiva plin preko Njemačke, iz Sjevernog toka 1. Švicarska je potpuno ovisna o isporukama plina preko Njemačke.

Uredba EU-a SOS predviđa da plin mora biti ponuđen samo onim zemljama koje su same proglasile krizno stanje i koje su sve poduzele da smanje potrošnju. Kupovina i prodaja plina bi trebala i dalje biti regulirana djelomice preko privatnih, djelomice preko državnih opskrbljivača plinom, što je u kriznim vremenima kompleksan postupak.

Određivanje gornje granice za cijenu plina, što je predložila Italija, Europska unija zasad odbija kao kontraproduktivno. Bugarska, koju bojkotira ruski Gazprom, i dalje propušta ruski plin koji dolazi preko plinovoda Turski tok u Srbiju i Mađarsku. Bi li to u slučaju krize tako išlo dalje?

Mađarska je proglasila krizno stanje i zabranila svaki izvoz energenata, dakle potpuno se oprostila od solidarne zajednice. Stručnjak za energiju Georg Zachmann iz instituta Bruegel u Bruxellesu smatra da to nije pametan potez Mađarske. „Za zemlju bez luke, s potrošnjom od 10 milijardi kubičnih metara i skladištem kapaciteta tri milijarde kubičnih metara nisam siguran da je to pametna odluka", kaže Zachmann na Twitteru.

Europska komisija je već odavno zemljama članicama preporučila da sklope sporazume o solidarnim isporukama, jer ne postoji nikakvo središnje upravljanje u Bruxellesu o kvotama i sličnom. Njemačka je dosad sklopila sporazume s tri zemlje: Danskom, Austrijom i Češkom. Sporazumi su postignuti i između Litve i Latvije, Estonije i Latvije, Finske i Estonije, Italije i Slovenije.

Kompleksni su i vlasnički odnosi opskrbljivača plinom. Često postoje prekogranična suvlasništva na tržištu EU-a. Tako je primjerice finska država suvlasnica najvećeg isporučitelja plina u Njemačkoj. Pitanje je, tko će koga spašavati, ako privatna poduzeća dospiju u krizu?

Glavne probleme neće rješavati ni koordinacija između država članica ni planovi Europske komisije, kaže kršćansko-demokratski zastupnik u Europskom parlamentu Markus Ferber. Jednostavno je premalo plina, kaže on. „Tako nećemo prebroditi zimu", izjavio je Ferber u Bruxellesu.

Intenzivno se traže alternative. Baltičke zemlje i Njemačka nade polažu u ukapljeni plin s Bliskom istoka ili iz SAD-a, koji bi trebao dolaziti preko plutajućih LNG-terminala, koje još valja izgraditi. Italija kupuje plin u Alžiru i Azerbajdžanu. Dodatne količine plina iz Norveške, Ujedinjenog Kraljevstva, Alžira i Nizozemske kupuju se po cijenama koje i dalje rastu.

Sve to, međutim, neće biti dovoljno da se kratkoročno nadoknadi izostanak isporuke ruskog plina, smatra Europska komisija. Zato Bruxelles poziva na štednju i ograničavanje potrošnje plina u nekim javnim ustanovama. Savezni ministar gospodarstva Rober Habeck nedavno se izjasnio za to da kod opskrbe plinom privatna kućanstva ne bi morala nužno imati prednost pred industrijskim poduzećima.

Europska komisija će idućeg tjedna podastrijeti krizni plan. U njemu je predviđeno da se proizvodnji struje u termoelektranama na plin da prednost pred grijanjem i kuhanjem u privatnim kućanstvima. Industrija bi zasad trebala imati manji prioritet.

Pravila EU-a bi morala biti promijenjena, kažu u njemačkom Saveznom ministarstvu gospodarstva u Berlinu, jer su ona napisana za slučaj kratkotrajnog prekida opskrbe u pojedinim zemljama, a ne za opću nestašicu. Europska komisija osim toga želi propisati da se zgrade javnih ustanova i radna mjesta trebaju grijati samo na 19 stupnjeva. Platforma za zajedničku nabavu plina više članica EU-a je dogovorena, ali još ne funkcionira.

Europska komisija polazi od toga da se štednjom energije u privatnim kućanstvima i poduzećima može nadoknaditi trećina nedostatka plina iz Rusije. A što je s preostale dvije trećine? O tomu bi ministri energetike EU-a trebali razgovarati na izvanrednom sastanku za desetak dana.