Fiskalna bazuka na koju se odlučila Njemačka, a s njom i cijela Europa (stotine milijardi eura otići će na obranu i potrebnu infrastrukturu) izazvala je velike pomake na tržištima obveznica. U srijedu je traženi prinos na njemačku 10-godišnju obveznicu (prinos se kreće obrnuto s cijenom - što je niža cijena obveznice, to je veći njezin traženi prinos) skočio za 30 baznih bodova, odnosno 0,30 postotnih bodova - na 2,79 posto. Ovakav jednodnevni rast profitabilnosti nije viđen od ujedinjenja Njemačke!
U četvrtak je uslijedio novi rast prinosa za 14 baznih bodova, na 2,93 posto, što je najviše od listopada 2023. Iste su smjernice zabilježene i za usporedive obveznice ostalih europskih zemalja. Traženi povrat na slovensku obveznicu sada iznosi 3,35 posto. Zaduživanje će stoga od sada biti znatno skuplje.
Jasno je da ulagači nisu oduševljeni što će mnoge već prezadužene europske zemlje sada biti opterećene tako visokim izdvajanjima za obranu. Nevjerojatan zaokret u njemačkoj fiskalnoj politici jako je ojačao euro pa je europska valuta u odnosu na dolar porasla za 4,5 posto. To je najveći tjedni dobitak od ožujka 2009. Na burzama je također bilo dosta kretanja, posebice početkom tjedna, kada je Wall Street više-manje izgubio sve dobitke ostvarene nakon Trumpove pobjede u studenome. S&P 500 prošlog je tjedna skliznuo 3,1 posto, najviše od rujna. I to unatoč rastu u petak, kada ulagači isprva nisu znali protumačiti podatke s tržišta rada za veljaču, koji su bili lošiji od očekivanja. Stopa nezaposlenosti porasla je na 4,1 posto. Lošija gospodarska predviđanja utječu i na niže cijene nafte. Brent je nakon pola godine pao ispod 70 dolara za barel od 159 litara.
U međuvremenu, sve se više govori o stagflaciji, kada se gospodarstvo istodobno nosi s anemičnim (ili čak nultim) gospodarskim rastom i većom nezaposlenošću, a s druge strane s prekomjernom inflacijom. U SAD-u ovakva situacija nije bila poznata od početka 70-ih, kada je stagflacija bila uglavnom uzrokovana naftnim šokom, a i ovaj put bi predstavljala izazov za ključne donositelje odluka, jer uobičajena rješenja ne funkcioniraju dobro. Inflaciju najčešće potiče veća potražnja za dobrima ili uslugama. Središnje banke podižu kamate u takvim situacijama. U slučaju stagflacije, više kamate mogle bi izazvati još veću gospodarsku stagnaciju ili čak recesiju, a to nitko ne želi. Pa Paul Volcker, koji je bio na čelu Fed-a početkom 1980-ih, podigao je kamatne stope na neviđenih 19 posto u lipnju 1981., što je naravno "ubilo" inflaciju, ali je podiglo stopu nezaposlenosti na gotovo 11 posto. Danas je situacija drugačija, očekuje se da će Fed u bliskoj budućnosti sniziti kamatne stope (čak i pod pritiskom Trumpa), a ne povećati.
Veliku neizvjesnost unose najavljene Trumpove carine (od kojih je neke povukao) i mjere odmazde pogođenih zemalja. Ekonomisti američke tvrtke S&P Global upozoravaju da u trgovinskom ratu neće biti pobjednika. Negativne posljedice su na dohvat ruke: niži gospodarski rast, viša inflacija i veća nezaposlenost. Kao rezultat toga, očekuje se da će SAD izgubiti 0,6 posto svoje "proizvodnje" u sljedećih 12 mjeseci. Neki neugodni trendovi već su vidljivi. Prema projekciji Fed-ove podružnice u Atlanti, SAD je na putu većeg pada BDP-a u prvom kvartalu (za 2,8 posto), tržište rada gubi zamah, a inflacija se udaljava od ciljanih 2 posto. U siječnju je iznosio tri posto na godišnjoj razini. Sjećanja veterana burze na 1970-e nisu dobra. Izgubljene su i dionice i obveznice. Na primjer, njujorški S&P 500 izgubio je gotovo polovicu svoje vrijednosti između siječnja 1973. i prosinca 1974. Teško je vjerovati da bi se sada, kada se ponovno pojavljuju znaci stagflacije, taj scenarij mogao ponoviti, ali naravno nije isključen ni veći pad.
