Ja pamtim tek dvije i to mi je bilo dovoljno da shvatim neke zakonitosti, ponekad malo izokrenute, ali u svom temelju iste. U onoj "nenarodnoj", balkanskoj zajednici Crkva je državi služila kao pomoćni alat za kadroviranje. Tko je išao redovito u crkvu, tko je primio Svete sakramente uglavnom nije bio podoban za dužnosničke funkcije.
Ove godine netko se prisjetio legendarne scene iz Našeg malog mista koja je prikazala večeru na Badnjak u kući visokih partijskih funkcionera Anđe Vlajne i Roka Prča. Anđa ni uz šamar nije jednom od sinova mogla objasniti zašto su oni napredni jer jedu teletinu, a ne bakalar i zašto će dobiti smo jedanput darove. Roko se dosta dobro držao žaleći za bakalarom i napadajući Anđu ali ipak je nije bio nagovorio da ga skuha.
Sjećam se tih godina jako dobro. Oni koji su kuhali bakalar, a bila je to većina, o tome nisu ni pričali jer je „vonj“ odrađivao svoje. Oni napredni hodali su i govorili kako spremaju teletinu, junetinu i sličnu naprednu spizu. Oni najnapredniji svoju opredjeljenost iskazivali su na najbrutalniji način prema svojim umrlim roditeljima. Najnapredniji bi dopratili tijela svojih pokojnih roditelja do crkve, crkveni obred za koji su roditelji živjeli, ostavili su nazadnima, a oni su napredno ostajali s malim skupinama istomišljenika ispred crkve.
Koja cijena vlasti? Vjeronauk se održavao u samostanu, posjećen i zanimljiv, mise posjećene, propovijedi vjerske i sve to bez vođenja evidencije i objavljivanja cjenika usluga. Ali, ako si u tom điru, na neku od funkcija morao si pričekati.
I dogodi se promjena, izborismo slobodnu, demokratsku i neovisnu Hrvatsku. U mojoj vjeri se ništa nije promijenilo jer nije bilo razloga. Ostala je to moja privatna stvar, stvar moje obitelji, tradicije, duhovnosti. Ali, ne mislimo svi tako.
Krštenja, prve pričesti, krizme, prestaju biti obiteljski događaji, svetkovine. To postaju društveni događaji za koje se ljudi zadužuju, uzimaju kredite da bi u lokalne hotele, restorane pozvali na desetine i desetine uzvanika među kojima se mnogi i ne znaju. Sjećam se svojih sakramenata, svečanih ručkova u krugu obitelji, svečanog ručka kod kuma.
Sjećam se i punih crkava i to ne samo na blagdane nego i svake nedjelje. Sjedilo se gdje je tko mogao, s vremenom su neka mjesta postala običajna, ali ne zbog neke društvene hijerarhije. A danas...crkvene klupe postale su dio državnih, gradskih i općinskih protokola. Crkve su uglavnom pune kada su i te klupe pune i kada zuje kamere i bljeskaju foto aparati. Nema njih kada ih nitko ne vidi. Ali da je to plus, je.
I pitam se, na kraju, zašto je Crkva ponovo dozvolila da bude dio kadrovskog alata, zašto su crkveni velikodostojnici političku slobodu doživjeli kao neko novo vrijeme, za neku novu crkvu? A vlasti je to tako dobro došlo. Iz crkvenih dvorišta uskočili su i u prve klupe i postavili neke nove norme. Svi gubimo na takav način, i svi oni koji su uvijek išli u crkvu, i oni koji su promijenili uvjerenja radi slasti vlasti, a najviše mladi. U ono su vrijeme, među inim, i zbog takvih situacija bježali u SR Njemačku, a sada u Irsku.
P.S. Nitko mi nije ukrao Božić jer mi ga nikada nitko nije ni dao. Odluka je samo moja. A hoće li na Božiću netko zaraditi i zabilježiti kadrovske poene, baš me briga.
