Dajte im da rade

Poduzetnicima je obećano preživljavanje no prijeti im urušavanje. Došli su s konstruktivnim i konkretnim prijedlozima no kao da su ih iznijeli na skupu graha u hermetički zatvorenoj konzervi. Jer kako drugačije ne reći nego ''skup graha'' kad već na presici Stožera čujete Božinovićevu i Beroševu omnipotentnu izjavu o tome da je riječ o ''samo'' 18.000 poduzetnika te da je dopušten rad i ''neesencijalnim'' poduzetnicima.

Stožer i nadalje diskriminira glumeći ''Svemogućeg Brucea'' i u diktatorskoj maniri ''što još da vam obećam'', iako sve ide preko pleća naroda, izigrava vrhunaravnog selektora dobrog i zla u hrvatskom društvu. Dobro plaćeni superjunaci s maskama opće humanosti tako su ocrnili dio realnog sektora koji izdvaja masnu lovu da bi se oni mogli špinčiti u skupocjenim odijelima ispod čijih rukava otkucavaju satovi s kojima bi si mnogi kupili kakav prosječan automobil. Poziv poduzetnika na solidarnost ili na ravnopravnost nepoznanica je onima kojima prvog u mjesecu ne slijeće četiri soma kuna već pet puta više.

Dok se platežno zakida sve, od realnog sektora do malih radnika u javnom sektoru koji bi dali sve da imaju prosječnu hrvatsku plaću, a ne minimalno zajamčenu, s druge strane imamo beskrvni Stožer koji u svom luksuzu tjera brojke miješajući kruške i jabuke. Virus koji se širi po bolnicama opravdaniji je od eventualnog virusa u ugostiteljskim objektima. Situacija s pandemijom i katastrofa koja nas je zadesila uistinu izaziva nadljudske napore da se osmisli rješenje u kojem gospodarstvo i zdravstveni sustav neće patiti.

Nažalost, takvog kompromisnog rješenja nema. U bezidejnosti i bezizglednosti svi bi trebali biti jednaki. Ako se uzima osobama s invaliditetom, umirovljenicima, pukim radnicima na minimumu, ako se onima koji pune proračun brani raditi, a servira se prostor velikim trgovačkim centrima ili fosilnim bogatunima, u ovom trenutku je najljudskije biti jednak prema svima. Vlada, političari, uhljebi, stožerni ovisnici o mikrofonima moraju biti jednaki u plaćama s najpogođenijima.

Zvuči kao znanstvena fantastika, no upravo ćemo SF gledati za kojih godinu dana kad propadnu poduzetnici, a novaca niotkud za stožerne glasnogovornike u skupim odijelima. Uostalom, zašto se ne istraži poslovanje HGK, njenih podružnica na čudnim mjestima u čudnim zemljama. A što je s najmom Arene? Koliko košta pogon koji mjesecima zjapi prazan? Taj novac se lako mogao uplatiti kao dodatak plaća zdravstvenim radnicima, a ne da ih harmonika ispraća u pečalbu jer državi treba kruha preko pogače.

Klarićevo otvaranje teretane nije bio puki vapaj za rješavanjem egzistencijalnih problema već vapaj za razumom kojeg nema kod odgovornih za gospodarsku situaciju. Stalnim apeliranjem da se ponašamo odgovorno, peremo ruke i držimo distancu, a nismo naučili ono najbitnije; odgovornost za zdravlje je na nama, a odgovornost za ekonomsku krizu na njima. Trgovački centri su prepuni. Čovjek je na čovjeku. Pred kafićima brdo ljudi ispija ''tužne kave'', cirkulacija ljudi u velikim poduzećima, javnim, privatnim, po toplicama, a mi govorimo o mjerama, protumjerama i najliberalnijem sustavu.

Tko je tu lud, a tko prefrigan? Ajd, nabavite to rusko cjepivo. Regulirajte ga za EU po brzom postupku i pustite nas da živimo prije no što se dogodi stvaran kaos u društvu, jer ''tko bi gori, sad je doli, a…'' Prosvjed je bio tek uvod, jer realni sektor zna otkud prijeti opasnost urušavanja cijelog sustava. Zna iz jednostavnog razloga što on stvara novac, dok ga vlada zna samo trošiti: na sebe, uhljebe, glasački korpus.

Foto: Igor Šoban, Pixsell