Ekonometrija kućnog pritvora u praksi

Prepuna trgovina, tematskih restorana i barova, najveća je atrakcija grada, ali danas tek jedna od mnogobrojnih diljem Kine koje već više od deset dana ostaju zatvorene za posjetitelje, ako bi ih uopće i bilo. 

Na drugoj obali rijeke, u trgovini koja kao specijalitet prodaje guščje meso na jednoj od prometnih šetališta u Nan’an distriktu sjedi Kineskinja srednjih godina s maskom preko usta. Ovih dana je jedina prodavačica u inače popularnoj uličnoj trgovini pošto joj je šef otpustio preostale dvije kolegice, ne želeći ih plaćati u vrijeme dok kupaca praktički nema. Njihovo „ready-to-go“ guščje meso, koliko god ukusno bilo, može potencijalno sadržavati opasni virus od nekog „zakašljalog“ kuhara ili prodavača. 

Dvadesetak metara dalje, izlaz je iz velikog lokalnog supermarketa iz kojeg neprestano izlaze ljudi s punim kolicima povrća i instant rezancima. Tu straha nema, jer nijedan virus ne može preživjeti prokuhavanje u mega ljutoj juhi Chongqing-škog hot pota.

Ovo je današnja slika života u svim većim kineskim gradovima diljem zemlje, duboko u drugom tjednu provedbe preventivnih mjera borbe protiv epidemije korona-virusa koji je krenuo iz Wuhana. Za više od jednu milijardu ljudi te mjere uključuju izbjegavanje putovanja i druženja unutar većih grupa ljudi, cjelodnevni boravak u svojim domovima, te izlazak samo u nuždi: radi namirnica, lijekova i sl. uz obavezno nošenje maski za lice. U svim gradovima otvorene su samo dežurne trgovine i supermarketi, ljekarne, banke te pokoji restoran. Taksiji voze, podzemna željeznica i autobusne linije su u funkciji, ali smanjenog obujma jer ne postoji potreba za nešto više.

Ekonomski analitičari počeli su objavljivati svoja predviđanja o utjecaju najnovije zdravstvene krize na kinesko gospodarstvo. JP Morgan je tako smanjio procjenu rasta kineskog gospodarstva za 1,4 posto u prvom kvartalu, koji bi na godišnjoj razini mogao iznositi 5,6, umjesto prije procijenjenih 6 posto. The Guardian je izvijestio o padu od devet posto na kineskim tržištima kapitala nakon novogodišnjih praznika. Ove brojke su u mnogočemu pod utjecajem prijašnjih kineskih iskustava sa SARS-om iz 2003. godine, ne toliko zbog realne opasnosti od same epidemije, već kao efekt straha od epidemije koji nanosi 90% ekonomske štete, navodi Svjetska banka, kroz smanjenu mobilnost i kontakte među ljudima.

Bez obzira na tehnološki napredak, internetsku povezanost i nebrojene mobilne aplikacije, današnja situacija u Kini zorno prikazuje koliko je zapravo sama mobilnost ljudi važan segment kineskog gospodarstva. Neki bi rekli da je to stoga što država utječe na proizvodnju, jer ne mogu raditi uredi i tvornice, ali dojma sam kako bi Kina bila prva u svijetu koja je sposobna prilagoditi proizvodne pogone da rade bez masovne radne snage, a urede bez fizičkog prisustva na radnim mjestima, ukoliko bi baš postojala velika nužda za tim. 

Krucijalna važnost mobilnosti ljudi jest u tome što je ona ključ za golemu domaću potrošnju u današnjoj Kini. Nakon desetljeća rasta prosječnih plaća i životnog standarda, Kinezi su više nego ikad skloniji bogatoj kupovini, svakodnevnim odlascima u restorane, putovanjima unutar i van Kine. To su rezultati dugogodišnjih politika kineske vlade koje su poticale razvoj domaće potrošnje, koje su imale za ulogu održavanje snažnog gospodarskog rasta, ali su isto tako stvorile ozbiljne kozumerističke ovisnike unutar cjelokupnoga stanovništva.

Konzumerizam je naprosto postao životni stil, ali i nešto potpuno bezvrijedno ako se njime ne možete pohvaliti pred familijom, prijateljima i kolegama s posla. I stoga konzumerizam i svakodnevna mobilnost idu ruku pod ruku u današnjem kineskom društvu, a bogato čašćenje u restoranima, kupovine i putovanja bitan su dio društvenog života.

U 2019. godini ukupna 7-dnevna blagdanska potrošnja u kineskim trgovinama, restoranima, kafićima i karaoke barovima je iznosila oko 150 milijardi USD, prihodi od turizma bili su oko 75 milijardi USD, a kinodvorane su u tih sedam dana prihodovale 10 posto svojih godišnjih primanja. I dok su očekivanja za blagdansku potrošnju u aktualnoj 2020. godini bila još i veća, „prisilni odmor“ zatvorio je praktički sve kinodvorane, šoping centre, kafiće i restorane. Prema naputcima iz Pekinga, gradovi su usvojili produljenje istog do barem 9. veljače, uz moguća dodatna produljenja.

Kineska online šoping platforma Taobao je za vrijeme trajanja Kineske nove godine tradicionalno neaktivna otprilike sedam dana. I dok bi u normalnim okolnostima ove godine već oko 1. veljače proizvođači i trgovci počeli slati prodanu robu, a dostavne službe dostavljati pakete po gradovima, Taobao je još uvijek neaktivan jer trgovci i dostavne službe ne rade. A kupci se, što iz dosade, što iz potrebe, već danima žale na takvu praksu.

I dok je epidemija koronavirusa u velikoj mjeri lokalizirana u provinciji Hubei, a stanovništvo u ostalim provincijama i gradovima disciplinirano sluša upute iz Pekinga o samozaštiti i prevenciji širenja, najveće pitanje koje muči kinesku vladu jest na koji način vratiti naciju iz „pasivno-prazničnog“ u „aktivno-radni“ ritam, a da značajno ne podignu broj novozaraženih. Problem se u prvom redu odnosi na povratnu migraciju više stotina milijuna stanovnika u njihovo mjesto rada, gradove koje su ponekad udaljeni i po dvije tisuće kilometara od njihovih rodnih krajeva u kojima slave Kinesku novu godinu.

Mnogi u vrhu centralne vlasti sigurno žale za odlukom što nacionalna zdravstvena kriza nije javno obznanjena tjedan ili dva ranije, umjesto 20. siječnja kada je prvi val migracija već krenuo. U tom slučaju bili bi, na nacionalnoj razini, otkazani novogodišnji praznici, studenti zadržani u školama, ljudi na radnim mjestima, te se migracije koje su i bile razlogom širenja epidemije koronavirusa diljem Kine i u inozemstvo ne bi niti dogodile. Preventivne mjere bi u tome slučaju bile uvedene u sklopu „radnog okruženja“, uz prisilni radni boravak u vrijeme praznika (slično kao i 2003.), a gospodarstvo bi nastavilo rasti.

A ovako, bez panike, bez straha, bez šopinga, bez restorana, bez mobilnosti, Kinezi i dalje sjede kod kuće i dosađuju se. Jer raditi i trošiti ne smiju najmanje do 9. veljače, a vjerojatno i dulje…