Gdje su nestale pare?

Logički bi bilo da ako nestaju šume onda bi morale i pare, jer bez šuma nema ni para.

No, apsurd je takav da što više nestaje šuma tim više ima para. U Hrvatskoj svega nestaje, a para najviše. I dok običan čovjek može tek puštati paru na uši, prosječna lopina u nas može bez problema strpati dva milijuna eura u dva kofera. Kako to nekome stane u dva kofera?

Stvar je organizacije i rasporeda pri slaganju papirnatih ciglica.

Naravno, riječ je o novcu kojeg Mladen Barišić, suoptuženik u slučaju Fimi-medie navodi kao ''lobističku podršku'' Sanaderu u borbi za ulazak u Europsku uniju. Da nije bilo dobrog poslovanja u Carini i Fimi-mediji mi bi vjerojatno i dan-danas čekali pred vratima EU pjevajući onu staru od Tomislava Ivčića ''Stop the war.''

A ta pjesma me uvijek podsjeti na dane kad se umjesto novca u jedan kofer, u strahu i brzini, trpao cijeli život, sudbina, razrušen dom, crnina, pustoš…

Kad to sve može stati u jedan kofer, što ne bi i milijun eura?

S time, da se tih izbjegličkih kofera sjetimo jednom godišnje, ili barem političari, jer nama su ti koferi svakodnevni podsjetnik užasa koji se proživljavao u Domovinskom ratu. No, što je nekom užas, drugome je prilika za zaradu. Sanader, bivši premijer i konzultant za izvlačenje novca iz javnih tvrtki, uspio je s prvotnih 15 milijuna i 275.000 kuna ispariti imovinsku korist na samo 275.000 kuna.

Time neminovno dokazuje specifičnost ovog podneblja u kojem otuđeni novac, bez utjecaja vanjskih atmosferilija, u hipu mijenja agregatna stanja. Iz leda u blagajni Carine, do tekućeg, koji se ulio u kofere, te pare u kojom su pare netragom isparili iz samog slučaja, a da nitko nije ni pitao za njih. Uostalom, nestali El Dorado, kao što i rekoh, bila je tek jeftina ulaznica za milijarde eura koje smo ''dobili'' od EU. Kako se na suđenju nisu mogli namjeriti junak na junaka, tako se prtljaga s eurima odbacila kao otežavajuća krivnja te je olakšala proceduru cijelog procesa.

Sanader je optužen, višak imovine mu je otuđen, a kofere je pojela maca. Jako gladna maca. Možda ih jednom pronađemo kao arheološki artefakt na nekoj hrvatskoj arheološkoj iskopini negdje u, recimo, Kozarčevoj. Tko zna.

Do tad imamo rijeke novih kofera useljenih u limene kontejnere i kućice dok na njihov račun neki novi kolekcionari kofera skupljaju odbjeglu paru diljem Hrvatske. I ničeg novog u našem svemiru. Nitko kriv ili je, onako, ovlaš, blago, da se ne zamjerimo jedni drugima. Samo, trebali bi zamoliti UNESCO da zaštiti hrvatske kofere kao svjetsku baštinu jer rijetki uspiju tako dobro baštinit pare kao u nas, a da se ni ne zna gdje su. Ako se slučajno i sazna, uvijek postoji logično opravdanje: ''Nismo mi. Mi smo došli kasnije! To su vam oni tamo, zločesti. Sa šanka!''

Fotografija: Mladen Lukunić, Pixsell