Gotovina nas simbolički uvodi u izgradnju zajedničke budućnosti

Nižu se godine koje simboliziraju brojne hrvatsko-srpske sporove - 1903., 1914., 1923., 1928., Drugi svjetski rat, Novosadski dogovor 1954, Hrvatsko proljeće 1971. Domovinski rat 1991., oslobođenje hrvatskog teritorija u Oluji 1995., mirna reintegracija, abolicija, govor generala Gotovine na Trgu bana Jelačića 2012.

Upravo ovaj zadnji datum i generalov govor otkrili su svu veličinu ratnika koji nas je sve pozvao da budemo ''Pobjednici u miru''. Uistinu, bili smo pobjednici u trenutku gospodarske, teritorijalne i emocionalne devastacije Hrvatske.

Sedamnaest godina nakon Oluje, general koji je izašao iz haškog zatvora prepun introspektivnih spoznaja. Drugi dio ove priče je dnevna politika. Premijer Plenković je shvatio da se u ovim globalno tragičnim trenutcima moramo odmaknuti od vlastite tragedije da bi mogli ići dalje. Teško sudbinsko poglavlje hrvatske povijesti vezalo nas je za rovove, patnju, granate, zločine protiv čovječnosti, teritorijalne pretenzije na hrvatski teritorij, ranjene, ubijene.

Živimo li u prošlosti nikada nećemo krenuti u budućnost, no zaboravimo li cijenu koju smo platili za tu budućnost, oduzet ćemo si ju i prije no što smo zakoračili u nju. Vjerujem, dok će general držati pomirljivi govor u Kninu, da će mu kroz glavu prolaziti sva ona lica subraće po oružju kojih više nema ili su u krevetima i kolicima zbog trajnog invaliditeta. Dolazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića je veliki i važan čin srpske manjine u odnosu prema legitimnoj vojnoj akciji ''Oluji''. ''Pismo jednog Srbina'' koji dolazi u Knin, govor zastupnice SDSS-a Anje Šimprage koja je u vrijeme Oluje bila djevojčica i jedvice držala naprtnjaču, a kamoli pušku, svjedočanstva su ljudi koji su, nadilazeći osobnu i nacionalnu tragediju, pružili ruku Domovini u kojoj žive i rade.

No, može li Hrvatska uistinu doživjeti veliku međunacionalnu homeostazu samim činom političkog pomirenja u Kninu? U trenutku dok ovo pišem slušam izjave Dačića, Vučića i njihove nacionalistički zadojene kamarile kojoj je potrebna mržnja da bi na njoj politički i financijski parazitirali. Pa i izjava Pupovca da neće biti u Kninu dokaz je da ne postoji unisoni stav Srba spram Oluje. Pupi je vrhunski politički igrač, umiljato janje koje je uvijek sisalo dvije majke. Ovim nedefiniranim stavom on si i dalje drži otvorenim vrata niše u kojoj stoje police sa zlatnim rezervama dohotka vezanih uz kopernikanske obrate u političkom trgovanju.

Alarmantni su i pozivi jednih srpskih novina koje nezakonito anketiraju mlade i to one od 25 godina da se, ovisno o političkom opredjeljenju, izjasne o akciji ''Oluja''. Iz toga svatko može izmanipulirati svoje zaključke. Nu, vratimo se našem legitimnom prazniku naše zahvalnosti spram branitelja koji su nam donijeli mir i integrirali zemlju u potpunosti. Ovogodišnje obilježavanje u Kninu bit će tako kotač zamašnjak velikih promjena u dosadašnjim odnosima. Šimpragin govor o izbjegličkoj koloni i maloj uplašenoj djevojčici istovjetnoj onoj djevojčici i dječici koja su s vrećicom u rukama i suzama na licu izlazila iz Vukovara, Petrinje, Aljmaša, Erduta…žalosna su preslika boli koju smo nanijeli jedni drugima, no i upozorenje da mladi žele više i bolje, bez da ih se manipulira i vraća u povijest.

Miloševićeva priča je priča stotine hrvatskih obitelji od Škabrnje do Dalja. Mladi, lišeni svjedočanstva tih teških trenutaka, svjesni toga što je bilo, samo žele naprijed i to ne u 21. stoljeće već u 22. u kojem će se o ustašama i partizanima govoriti samo kao povijesnoj činjenici koju ne smijemo ponoviti. Ovaj veliki trenutak dolaska srpskog predstavnika u Knin zasigurno je i politička pobjeda premijera kojom dokazuje čvrstu koalicijsku vladavinu.

Vladi koju svojim glasovima drže pripadnici nacionalnih manjina, tek slijede pravi izazovi. Kad se (raz)otkrije sva dubina financijske i ekonomske krize u koju nas je uvukla korona, bit će zanimljivo vidjeti koliko će Plenkovićeva naoko stabilna vlada doista izdržati test vremena.

U uvjerenju smo da će veliki general-džentlmen Gotovina doprinijeti političkim i svjetonazorskim promjenama. Upravo Gotovina idealna je osoba za izgradnju nove, zajedničke budućnosti. Kako kaže Šimpraga: ''Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati s druge strane prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam znala da će ta ista djece s jedne i druge strane jednom sjesti za isti stol – rekla je ona i istaknula da danas želi društvo slobode.

''Imam samo jednu želju. Gradimo zajedničku budućnost.''

Iskreno se nadamo u to, a ne u ono ''dok nas mržnja ne rastavi''.

''Pobjednici u miru'', ma koliko god srpski radikali htjeli nametnuti osjećaj krivnje, shvaćaju i žele da je ovogodišnja proslava ''Oluje'' konačno parafirani sporazum o miru koji je dobio blagoslov hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Čeka se još Beograd, no oni, ukoliko uopće i razmišljaju proeuropski, moraju shvatiti da su za njih Virovitica, Karlovac, Karlobag i Knin, tek turistička odredišta iznimne ljepote i hrvatske kulturne baštine. Zato bi i Pupovcu bilo oportuno da se ipak što vidljivije distancira od Vučića i izjava koje ćemo i ovih dana, kao i svake godine u ovo vrijeme, slušati iz Beograda.