Kuća u kojoj su živjeli stradala je u potresu. Njihova priča je, kao i većine osoba s invaliditetom, mnogima nebitna. Obitelj Igrec tražila je na mnogim gradskim instancama pomoć da im se dodijeli privremeni smještaj zbog ugroze života u kući koja je dobila prvotno narančastu pa potom žutu naljepnicu. Njihova komunikacija je zaustavljena u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. U nemoći da pronađu smještaj obratili su se Udruzi u kojoj je Borko član.
U druga je promptno je djelovala šaljući pismo s memorandumom ne bi li Grad odgovorio i udovoljio potrebi obitelji iz najugroženije i marginalizirane skupina društva. Prateći korespondenciju, lako uočite klasični birokratski fliper koji opet završava birokratskim odgovorom da obitelj Igrec nije udovoljila nametnutim birokratskim odredbama te da ne ispunjava uvjete za dodjelu gradskog stana. Dakle, ured koji bi trebao skrbiti za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, slijepo je pratio protokol prepustivši majku i sina ulici. Udruga je iznašla privremeno rješenje o zbrinjavanju obitelji Igrec u stanu koju je dobila od Grada Zagreba na korištenje, napominjući da '' nismo registrirani za pružanje socijalne usluge smještaja i stan je namijenjen isključivo izvođenju projektnih aktivnosti Udruge…''
I, udruga je odbijena. Obitelj Igrec, zbog zadovoljavanja forme, može slobodno na cestu. Netko je rekao da se Država mjeri po tome kako se odnosi prema svojim osobama s invaliditetom. Dakle, ljudi su prepušteni svoja prava i pomoć tražiti preko medija. Grad Zagreb, s grbom na kojem su širom otvorena vrata, zalupio je i vrata i srce ljudima u najvećoj potrebi! I ne traže oni stalni stan kao neki političari, umjetnici, sportaši za koje se ni ne zna na osnovu čega su dobili stanove.
Oni samo traže smještaj dok im se ne obnovi u potresu stradali dom. Znate li koliko ovakvih ''Igreca'' ima u Hrvatskoj? Nepoznatih imena, statističkih brojki osoba s invaliditetom, koja neprimjetno nestaju s društvenog radara? Bolje da ne znate. Bolje da ne znate kakav im je kraj i što im je Država pro forme dodijelila. Smještaj u opskurnim domovima za stare i nemoćne gdje umiru od nebrige jer Država je zadovoljila formu zbrinjavanja.
Zakon o osobnim asistentima koji na provedbu čeka od 2006. godine. Dom za OSI koji se ''gradi'' od 1982. godine. Oduzimanje 30% od nasljedne mirovine. Da bi osoba s teškim invaliditetom mogla preživjeti u nekom domu, mora ići u privatni dom te plaćati smještaj između 7 i 10 tisuća kuna mjesečno. Toliko o socijalnoj osjetljivosti. Stoga, dok nam ne vratite dignitet, dok smo tek brojke na papiru koje ne udovoljavaju uvjete raznoraznih ureda, nemojte nas zvati osobama s invaliditetom.
Zovite nas ''invalidi'' jer tako se i odnosite prema nama. I ne, ovaj problem obitelji Igrec nikako ne smiju rješavati Zagrepčani, već Grad Zagreb, onaj u koji vjerujemo da ima otvorena vrata i srce za najpotrebitije!
