Kako upravljati novcem?

Dugi niz godina prinose su uglavnom generirale dionice. Okruženje niskih kamatnih stopa značilo je da sigurna ulaganja praktički nisu donosila prinose, pa je kapital tražio prinose u riziku i gurao cijene prema gore. Razlika između sigurnih i rizičnih ulaganja postojala je, ali u praksi nije igrala značajnu ulogu, jer sigurna alternativa nije nudila ništa. Danas je slika drugačija. Danas postoji potpuno zadovoljavajući prinos čak i bez rizika, pa je razlika između sigurnog i rizičnog ponovno ključna i postaje osnovni kriterij za svaku investicijsku odluku.

Različite klase imovine

Ako je prije početna investicija bila dionica, danas je to državna obveznica ili trezorski zapis, gdje investitor počinje razmišljati o riziku.

Geopolitički rizici, uključujući pogoršanje situacije na Bliskom istoku, utječu na energetiku i hranu te povećavaju neizvjesnost na tržištima. U takvom okruženju ponovno se postavlja osnovno pitanje: kako upravljati novcem? Je li nova vruća dionica ili nova vruća investicija slovenska državna mjenica?

Danas bankovni depoziti sve više gube svoju ulogu. Oni odavno više nisu investicija, već parkiralište za novac. Prinosi su niski, često blizu nule, što znači da investitori ne dobivaju adekvatnu naknadu za likvidnost. Međutim, likvidnost bez prinosa nije neutralna, ona predstavlja skriveni trošak. Ako pogledamo tržište, slika je jasna. Kratkoročne kamatne stope u eurozoni kreću se oko dva do tri posto, a prinosi kratkoročnih državnih instrumenata također su na sličnim razinama. Novac stoga ima jasno definiranu cijenu, koja je znatno veća od nule.

Bankovni depoziti to ne odražavaju. Tržište plaća, a ne depozit. U tom kontekstu ponovno se uspostavljaju kratkoročni državni instrumenti, posebno državni zapisi, koji se mogu shvatiti kao svojevrsni "depozit 2.0". To su instrumenti koji po prirodi ostaju konzervativni, ali znatno bolje odražavaju stvarne uvjete na tržištu.

Trezorski zapisi su kratkoročni instrumenti s rokom dospijeća od jednog do dvanaest mjeseci, kod kojih je prinos unaprijed poznat, a izdavatelj je država. Druga važna značajka je likvidnost, jer se mogu prodati prije dospijeća. Njihova ključna prednost nije samo u većem prinosu, već i u načinu korištenja. Dok depozit znači pasivno čekanje, mjenice omogućuju aktivno upravljanje.

Umjesto jednokratnog vezanja sredstava, omogućuju postupno ulaganje. Kada mjenica dospije, sredstva se reinvestiraju prema trenutnim tržišnim uvjetima. Svako dospijeće tako predstavlja novu priliku. Na taj način investitor nije vezan za jednu kamatnu stopu, već u svakom trenutku koristi trenutnu cijenu novca. Ne radi se o fiksiranju kamate, već o njezinom kontinuiranom iskorištavanju. U trenutnoj situaciji takav pristup znači otprilike 2,5 do 3 posto godišnjeg prinosa, uz visoku fleksibilnost.

Omjer rizika i prinosa

Ključna prednost ovog pristupa je što više nema potrebe birati između likvidnosti i prinosa. Kod depozita se investitor obično suočava s izborom između dostupnosti sredstava i prinosa. Međutim, kod kratkoročnih državnih instrumenata moguće je kombinirati oboje. Novac nije fiksiran i može raditi i ostati dostupan. To je posebno važno u okruženju u kojem postoji vjerojatnost postupnog smanjenja kamatnih stopa. U takvim uvjetima, još uvijek je moguće ostvariti prinos danas koji možda više neće biti dostupan u budućnosti.

Ključna promjena u današnjem okruženju nije da je jedna investicijska klasa zamijenila drugu, već da se promijenio omjer rizika i prinosa. Ako se rizici na tržištima povećavaju, stabilan prinos u kratkom roku postaje znatno relevantniji.

Prinos nije nestao, samo ga tražimo na krivom mjestu. Stoga, pitanje danas više nije treba li ostaviti sredstva na računu, već kako njima upravljati na način koji odražava stvarnu cijenu novca. Novac ne bi trebao stajati. Novac bi trebao raditi.