Kina pretvorila Football Manager u stvarnost

Sve je to u stvarnosti napravio sadašnji kineski predsjednik, pa pogledajmo što je postigao u prvih deset sezona igranja.

U azijskim okvirima, kineski nogomet je početkom 2000-tih imao zamjetne nogometne rezultate. Godine 2002. su se predvođeni zvijezdom Manchester Cityja Sun Jihai-jem po prvi puta plasirali na Svjetsko prvenstvo, a 2004. godine su bili drugi tim Azije tijesno izgubivši finale Azijskog kupa od Japana. Uslijedio je veliki pad, a 2011. godinu obilježava dolazak najzagriženijeg navijača i najmoćnijeg čovjeka reprezentacije, Xi Jinpinga.

Tadašnji kineski potpredsjednik je, pred njemu već izvjesno preuzimanje vlasti, te 2011. godine pokrenuo priču o „tri kineska sna“: plasmanu na svjetsko prvenstvo, organizaciji svjetskog prvenstva, te osvajanje naslova svjetskog prvaka. Postavljeni vremenski okvir je bio do 2050. godine, kada će Kina biti u cjelogodišnjem najvećem nacionalnom slavlju povodom stogodišnjice uspostave Narodne Republike Kine. Ekonomski div bez nogometne tradicije će svijet pokoriti i u globalno najviše emocionalno nabijenoj ljudskoj aktivnosti, koja u trenutku ujedinjuje cijelu naciju, i daje joj globalnu popularnost te navijače iz svih dijelova svijeta.

Xi Jinping je ključ uspjeha vidio u novcu, gotovo neograničenom iznosima državnih sredstava koji su se počeli pretakati u Kinesku super ligu (CSL) kroz ulaganja u klubove, nogometne zvijezde, najeminentnije svjetske trenere, nogometnu infrastrukturu i škole nogometa za stvaranje talenata. Teško je uopće nabrojiti tko je sve u proteklih deset godina prošao CSL-om: od igrača Anelka, Robinho, Tevez, Hulk, Mascherano, Pato, Oscar… od trenera: Lippi, Scolari, Benítez, Villas-Boas, Pellegrini, Magath, Sven-Göran Eriksson, Radomir Antić, Cannavaro, Cruyff, Donadoni… Kupovali su se udijeli i u stranim klubovima poput Manchester Cityja, Southamptona, Aston Ville, Espanyola, Atletico Madrida, Milana, Inter Milana, Lyona, Auxerrea, Nice, Slavie Prag i brojnih drugih.

O ambicijama kineskog predsjednika možda je najindikativniji bio njegov put u Englesku 2015. godine. On je tada Nacionalnom nogometnom muzeju u Manchesteru poklonio antičku kinesku loptu Cuju, kako bi nagnao tadašnjeg predsjednika FIFA-e Seppa Blattera da drevnu kinesku igru nogom i loptom proglasi prethodnicom modernog nogometa, a Kina od Engleske ukrade titulu „rodnog mjesta nogometa“.

Engleska Premijer liga je postala uzor kineskom CSL-u u stvaranju marketinškog nogometnog proizvoda s kineskim karakteristikama, a kineska nogometna asocijacija je dobila hodogram prema kojemu će Kini donijeti titulu „svjetske nogometne super sile“. Naglasak je stavljen na dugoročni razvoj mladih nogometnih talenata koji su počeli trenirati u nogometnim kampovima s najboljom infrastrukturom, a njihov razvoj je povjeren stotinama stranih nogometnih trenera iz Europe i Južne Amerike. Ništa nije izgledalo slučajno. Samo je u zraku visilo pitanje: može li zaista novac kupiti sve?

Prvih pet godina sve je teklo prema planu. Gunagzhou Evergrande je na brzinu osvojio dvije Azijske lige prvaka, 2013. i 2015. godine, kao prvi kineski klub s ovakvim kontinentalnim uspjehom. I dok su klubovi financijski ovisili o davanjima velikih kineskih konglomerata koji usko surađuju s državom, interes navijača i marketinški uspjesi lige su izostali. Ispostavilo se kako su i bogati kineski „investitori“ većinu nogometnih ulaganja u Europi zloupotrebljavali za ilegalna izvlačenja novčanih sredstava izvan Kine, zbog čega je Xi Jinping uveo kontrolu na kineske investicije u inozemstvu. Državnim dekretom, mnogi kineski investitori su bili prisiljeni prodati svoje udjele u klubovima poput AC Milana, Atletico Madrida i Aston Ville, ali i drugim europskim klubovima.

Niti Kineska super liga se nije razvijala prema očekivanjima. S nedostatkom domaćih talenata, razlika u kvaliteti između stranih i domaćih igrača ja bila tolika da igrači poput Teveza nisu uopće vidjeli razloge za svakodnevnim treninzima, te je isti uglavnom vrijeme kratio u šangajskom Disneylandu, zbog čega se CSL simbolično nazivao Mickey Mouse ligom. Zanimanje kineske publike, ali i stranih TV postaja je bilo vrlo slabo. Tome je uvelike pridonosila i Kineska nogometna asocijacija učestalim promjenama pravila usred sezone. One o dopuštenom broju stranaca, o tetovažama, obaveznim vojnim kampovima za igrače, uvođenjem salary-capa, te vrlo oštrim i nekonzistentnim kaznama zbog najmanjih prijestupa stranih igrača i trenera, poglavito za nepoštivanje sudaca ili političkih komentara na socijalnim mrežama.

Ipak, poznavajući potencijal kineskog tržišta i njen interes za međunarodne zvijezde poput Messija i Ronalda, europsku Ligu prvaka, englesko i španjolsko prvenstvo, te Svjetsko prvenstvo čiji su dominantni sponzori kineske kompanije, FIFA redovito okreće glavu nad državnim uplitanjem u pitanja nacionalnog nogometnog saveza. Dapače, s radošću se priziva najava kineske kandidature za domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva. I sam kineski predsjednik je izjavio kako će prvo svjetsko prvenstvo na azijskom tlu, nakon onog u Kataru, biti upravo u Kini, vjerojatno 2034. godine.

I to nas dovodi do kineske nogometne reprezentacije. Marcello Lippi je desetogodišnji Xi-jev mandat zaključio mršavim napretkom od devet mjesta na FIFA-inoj ljestvici reprezentacija, na 76. poziciji između Bolivije i Ugande. Niti budućnost nije svijetla s obzirom da je Kina bila godinama najstarija reprezentacija prošlogodišnjeg Azijskog kupa s prosjekom od 29 godina, koje su ipak završili solidnim plasmanom u četvrtfinalu. U proteklom desetljeću, snove o plasmanu na Svjetsko prvenstvo su im oduzimali Irak, Sirija, Hong Kong i Uzbekistan, nipošto nogometne velesile i u azijskim okvirima. Sirija im ozbiljno bježi i u aktualnim kvalifikacijama za SP 2022.

O ideološkim lutanjima u reprezentaciji najbolje se očitava činjenica da su počeli s uvođenjem naturaliziranih igrača poput Brazilca Elkesona, Engleza Nico Yennarisa te Norvežanina John Hou Saetera, koji se teško mogu proglasiti nogometnim veličinama. Zvijezda reprezentacije je Wu Lei kao jedini reprezentativac koji igra izvan Kine, u španjolskom Espanyolu, ali koji u nogama ima već 29 godina. Možda ponajveća očekivanja imaju od tinejdžera He Xiaoke koji je nedavno prešao u Crvenu zvezdu, i potencijalni je nositelj kineske reprezentacije za sljedeći Azijski kup kojemu je domaćin upravo Kina 2023. godine.

Zaključno, ljubav kineskog predsjednika za nogomet je podigla puno globalne prašine u proteklom desetljeću, uz ipak premalo konkretnih rezultata. Srećom po Kinu, vremena ima na pretek, još puna tri desetljeća.

* bila je ovo priča o prvom od tri najveća kineska projekta za globalnu popularnost i dominaciju; preostale čitajte u naredne dvije kolumne: Kina – bratstvo i bogatstvo.