Krivokapić pred nemogućom misijom

Poštuju ga njegovi studenti, izvrstan je profesor na Strojarskom fakultetu u Podgorici, oženjen, ima petero odrasle djece i prve unuke. Nikada nije imao nikakve veze s politikom, posebno ne s njezinom korumpiranom varijantom u njegovoj domovini.

Isto vrijedi i za njegovog ministra financija Milojka Spajića, koji tečno govori francuski, engleski i japanski. Mladi bankar je do sada radio za Goldman Sachs u Singapuru, dobro je zarađivao i, baš kao i novi premijer Crne Gore, nije imao političke ambicije. Zašto se onda preselio iz singapurskog blagostanja u jednu od najsiromašnijih zemalja Europe, Crnu Goru, koja je siromašna upravo zbog svog nesposobnog rukovodstva?

Slično je i s Tamarom Srzentić koja je postala ministrica javne uprave, digitalnog društva i medija. Studirala je u Kaliforniji, radila u Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Već na prvi pogled je jasno da su ministri nove podgoričke vlade stručni, zapadno orijentirani, oni su za NATO i domoljubi su u dobrom smislu te riječi. Crna Gora sada ima vladu koja se može „natjecati” sa zapadnoeuropskim vladama – to su vrhunski stručnjaci koji će ubuduće raditi za sitniš u usporedbi s onim što su do sada zarađivali - pa prema tome nisu potkupljivi.

Ipak, oni imaju male izglede za pobjedu nad starim režimom. Iza kulisa konce vuče i dalje Milo Đukanović, bivši komunistički omladinski dužnosnik i pristalica Slobodana Miloševića. On već 30 godina kontrolira amalgam starih komunista, korumpiranih funkcionera i sudaca, švercera cigareta i krijumčara oružja. On vrlo dobro zna da novi premijer u parlamentu ima prilično tanku većinu.

Ukratko rečeno, nova crnogorska vlada je pred nemogućom misijom. Pa i zbog financijskih razloga. Državna blagajna je prazna, pandemija je i u Crnoj Gori ostavila trag.

Crnogorci imaju velika očekivanja od nove vlade. Ali ona se najprije mora suočiti s deficitima. Uoči predaje vlasti su dosadašnji vlastodršci prebacili milijune u Srbiju, koje su gomilali u prethodnim desetljećima. Na koncu konca, u Beogradu je njihov kum i protivnik novog početka u Crnoj Gori – srpski predsjednik Aleksandar Vučić. I on upravlja svojom državom zahvaljujući mafijaškim strukturama.

Ako bi novi premijer u Podgorici imao uspjeha, ljudi u Srbiji bi mogli doći na ideju da se i oni također okupe oko nekog „čistog” čovjeka i da od Srbije čak naprave demokratsku pravnu državu. Za Vučića je to užasna pomisao. On kontrolira sve, oporbu, dijelove Srpske pravoslavne crkve, tajne službe i vojsku.

Autokrati mogu kontrolirati samo ljude koje (po)znaju. Prije godinu dana Krivokapića nitko nije znao. Taj častan čovjek je došao na vlast jer kao i stotine tisuća svojih sunarodnjaka nije htio gledati kako Đukanovićev režim otima crkvenu imovinu u Crnoj Gori. Iz tih protesta je nastao politički pokret koji je pobijedio na izborima. Đukanović je, kao i uvijek, pokušavao kupiti mnogo glasova. Ali nezadovoljstvo zbog njega i nesposobnosti njegove vlade, zbog raširene korupcije, bilo je tako veliko, da su Crnogorci glasali za novi početak.

Novi premijer Krivokapić poznaje Njemačku, u toj zemlji je i studirao. Njegovi politički uzori su Helmut Kohl i Konrad Adenauer. On može računati s podrškom Zapada, Sjevernoatlantskog saveza i Europske unije. To je dobra prilika za njemačke demokršćane iz CDU/CSU, te njima bliske političke zaklade na Balkanu, da se iznova pozicioniraju. Prije svega, ne bi trebali podržavati autokrate koji se pretvaraju da su građanski orijentirani.

Možda Krivokapić i nema neke velike šanse da očisti crnogorske Augijeve štale. Ali kao i kod svake nemoguće misije i u ovom slučaju vrijedi – na kraju možda ipak uspije.