Kako je čovjek biće koje stalno uči, učiš i ti, prije svega od svojih najbližih stranačkih kolega, posebice onih s dugotrajnim stažem. Tvoji učitelji naučili su kako sebi, ali i tebi olakšati rad na dobrobit zajednice koja te izabrala (jer te je stranka nametnula, stavila na listu) kao broj na listi dokazane i omiljene stranke (takve se nazivaju državotvornima).
Ti ne trebaš puno razmišljati, predsjedništvo stranke ti daje smjernice, predlaže zakone, usvaja zakone (ne baš predsjedništvo stranke nego njegovi vanjski članovi, zastupnici). Tvojim kolegama zastupnicima važno je da ti kroz te zakone olakšaju rad, a onda su se dosjetili i kako da te zaštite od svih drugih partija, političkih suparnika ali i birača).
U svom tom poslu za narod važno je da slušaš, da si na liniji čime često dobivaš i malkice slobode za sebe. S vremenom to budu bolji uredi, više savjetnika, bolji službeni automobil, službena kartica, službeni ručkovi i večere, službene butelje i parfemi, službena putovanja po cijelom svijetu (dakako, obrazovnog karaktera) i slične sitnice. Ali sve je to prolazno jer nakon isteka mandata - nestaje.
Čitajući povremeno zakone, družeći se sa svojim stranačkim drugovima otkrivaš kako bi mogao učiniti i nešto više za sebe. Pa se pojavljuju stanovi, kuće, automobili, vikendice, poljoprivredni i građevinski tereni, prikrivena poduzeća i slično. Međutim, tvoji prethodnici i šefovi malo su se zaletjeli i izmislili imovinske kartice da primire narod, tj. birače, pa ti se obnašanje neke dužnosti i ne čini ničim osobitim.
Za pretpostaviti je da su smišljajući tu tzv. transparentnost već mislili na to kako baš i ne treba popuniti svaku rubriku. Da bi bili još vjerodostojniji izmislili su i Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa zamišljajući kako će, što praksa pokazuje, osporavati njegovu nadležnost kada to bude smetalo partiji.
I sve bi bilo dobro da nisu zaboravili da uz Hinu i HTV postoji još puno, puno od njih nezavisnih i od drugih politika zavisnih medija. I s pravom su kada kažu da su za sve mediji krivi. Krivi su za nepotpune imovinske kartice, za zatajene kuće i imanja, za manje kvadrate, za omiljena poduzeća pojedinih dužnosnika čiji se radnici znaju zabuniti pa umjesto da odu na državna, završe na privatna gradilišta (jer znaju da je sve vezano za isto ime, a i radovi se odvijaju paralelno, na županijskoj cesti i obiteljskoj kući).
E tada se vođe već zamisle. Pokušaju povjerovati vašim lažima i optužiti medije za hajku, ali činjenice, ne dojmovi, ispadaju iz dužnosničkih ormara. I kako ne bi bilo štete za partiju, politički Vas se odreknu, smijene sa partijske funkcije. No, kao da su opet nešto smetnuli s uma. Partija, iako obnaša najvišu državnu vlast s državne funkcije Vas ne može ni pomaknuti, da ne kažem ni dotaknuti. Zaboravili su na tzv. Lex Šerif, kako je javnost od milja nazvala Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Za većinu pravnih stručnjaka to je pravno nasilje i podrivanje demokracije.
Nabrojati sve ono što je taj zakon donio da bi dobio naziv Lex Šerif trebalo bi dosta prostora. Stoga, bit će dovoljna samo jedna ilustracija. Aktualni župan sisačko-moslavački, donedavno visoki stranački dužnosnik, razriješen stranačkih funkcija jer svojim ponašanjem šteti ugledu partije, ipak ostaje župan. Zakon ga štiti. Što je s ugledom županije i dužnosti župana, po zakonu nije važno. Neka ostatak mandata radi što hoće.
P.S. Jedan njegov kolega, gradonačelnik iz njegove županije, ali iz druge partije, kada bi govorio o Lex Šerifu kojega je i on dobro koristio, znao je reći da oni nisu šerifi nego mađioničari. Sada to može dokazati organizirajući obnovu svoga porušenoga grada, odlučivši se za magiju u prvom valu odbijajući 30 milijuna kuna pomoći kao siću.
