Nekoliko razloga zašto ova turistička sezona neće biti tako loša

Kad je tome već tako, za očekivati je da „u dušu poznamo“ taj naš turizam, zar ne? Nažalost, to je daleko od istine.

U Hrvatskoj vladaju brojne zablude o turizmu kao djelatnosti općenito, ne razumiju se dovoljno silnice koje utječu na globalni rast potražnje za putovanjima, preuveličava se doprinos turizma hrvatskom BDP-u, zanemaruje se njegova uvozna komponenta (turizam je značajan generator robnog uvoza), istovremeno se kuka zbog „masovnog turizma“ i prigovara radi visoke cijene kave na Stradunu, ne poznaju se dovoljno strukturne promjene koje su se dogodile u strukturi smještaja (rast kvalitete i hotelskog i privatnog smještaja) itd.

Mogli bismo složiti i brojna, krajnje jednostavna pitanja za kviz na koja bismo kao dobro upućeni znalci koji stalno raspravljaju o turizmu – mahom padali. Recimo, koliko bi ljudi znalo ispravno nabrojati top 5 destinacija po broju noćenja u Hrvatskoj (Dubrovnik bi vjerojatno svi znali, ali koliko bi ih uvrstilo Medulin u top 5?)? Opatija, „kraljica turizma“ i „biser Jadrana“ kako joj se često tepa, sjajno zarađuje od turizma, no koliko bi ljudi znalo da s velikih 1,4 milijuna noćenja ipak jedva ulazi u top 20 u najposjećenijih destinacija u RH (po fizičkim pokazateljima Opatiju „šišaju“ Labin, Makarska, Šibenik, Novalja, Vrsar i desetak drugih destinacija)? Ili, recimo, s obzirom da je općepoznato kako mi u Hrvatskoj „ništa ne proizvodimo i ne izvozimo“, koliko bi ljudi stavilo ruku u vatru da Hrvatska ostvaruje više deviznog prihoda od turizma nego od izvoza roba (što je, dakako, posve pogrešno)?

Ipak, osobno mi je najzanimljiviji mit o turizmu kao silno osjetljivoj gospodarskoj grani. Kažem mit, jer priče o nestabilnosti i silnoj osjetljivosti turizma (poput one „neka se dogodi loše vrijeme i propade nam sezona“) naprosto ne drže vodu, piše Ivica Brkljača za portal Arhivanalitika.

Podaci, naime, pokazuju sasvim drugu stvar. Snažan i gotovo neprekinut porast broja noćenja i prihoda iz godine u godinu vidljiv je kroz čitavo prikazano razdoblje.

U tih dvadesetak godina bilo je i kišovitih ljeta, i terorističkih napada u Europi i SAD-u (zbog čega ljudi instinktivno manje putuju), gospodarskih recesija itd. Čak i kada je izbila najveća svjetska kriza od Drugog svjetskog rata, broj turističkih noćenja u Hrvatskoj samo je u 2009. pao, i to za svega 1,4%, a samo dvije godine kasnije broj noćenja bio je za 5% veći nego prije izbijanja krize. Prihodi su 2009. pali nešto izraženije, no i oni od 2011. ponovno bilježe samo uzlazni trend (pretkriznu razinu dosegli su 2014.), a prošle godine bili su na čak 64% višoj razini nego 2008.! Ako to usporedimo s kretanjem BDP-a i neprekinutom šestogodišnjom recesijom (razinu BDP-a iz 2008. tek smo nedavno dosegnuli, a i to u značajnoj mjeri zahvaljujući turizmu), ili pak s rezultatima drugih iole značajnijih gospodarskih djelatnosti (građevinom, brodogradnjom, poljoprivredom, kemijskom, metaloprerađivačkom i drugom industrijom itd.), jasno ćemo vidjeti da nije bilo stabilnije gospodarske grane u ovom mileniju od turizma.

Na sličnom je tragu i nedavno istraživanje Kožića, Arčabića i Severa, čiji ste pregled mogli pročitati na Labu, koji su pokazali da se u krizi 2008./09. turizam kolebao manje od ukupne gospodarske aktivnosti, dok su druge djelatnosti, osobito industrija okrenuta prema izvozu, bile podložnije većim kolebanjima. Dakle, kamo sreće da su i druge djelatnosti bilježile rezultate kakve je bilježio turistički sektor jer hrvatska bi ekonomija danas bila na kud i kamo višoj razini.

Ove će godine svjetski turizam (pa tako i hrvatski) zabilježiti snažan pad, to je sasvim jasno. Efekti globalne pandemije novog virusa, prateća histerija koja se stvorila – koliko je (ne)opravdana, nebitno je u ovom kontekstu – i posljedice koje su uslijedile u vidu zatvaranja granica i apela vlasti da se ostane doma, mogu se usporediti samo s magnitudom efekta nemira i ratova u nekoj zemlji (u smislu da nesigurnost i turizam teško idu ruku po ruku).

Tako rejting agencija Fitch Hrvatskoj predviđa pad turizma od 70% u odnosu na prošlu godinu. Slično misli i predsjednik Udruge putničkih agencija pri HGK koji smatra da će turizam u Hrvatskoj ove godine ostvariti tek oko 25 posto lanjskog prometa. Ministar turizma pak nedavno izjavljuje da će turističkisrpanj i kolovoz biti na 35 posto prošlogodišnjih brojki. Dakle, svi uglavnom smatraju da će ovogodišnje turističke brojke biti na četvrtini ili u najboljem slučaju na trećini prošlogodišnjih.

No, može li sezona ipak pozitivno iznenaditi? Pogledajmo argumentaciju zašto bi ova godina ipak mogla biti manje katastrofalna nego se očekuje. Prvo, moramo znati kako se u prvih pet mjeseci godine u Hrvatskoj ostvari tek oko 10 posto ukupnih noćenja i prihoda od turizma. Dakle, sve ono što se događalo do unazad par tjedana (lockdown-i i zatvorene granice) za hrvatske turističke brojke gotovo je nebitno.

U lipnju je pak počelo otvaranje, od 15.6. počelo se i slobodnije putovati unutar EU odnosno šengenskog prostora i pridruženih zemalja, a za treće su zemlje, uz određene iznimke, restrikcije još uvijek na snazi. Hrvatska je u nekoj nejasnoj mjeri otvorila granicu i sa susjednom BiH i Srbijom, no sam potpredsjednik Božinović kazao je kako je odbijeno oko 70 posto zahtjeva za ulazak u RH. Unatoč svemu tome, unatoč gotovo nepostojećim avio linijama kao i ne baš toplom vremenu u većem dijelu lipnja, ove je godine u lipnju došlo 892 tisuće turista koji su ostvarili 4,8 milijuna noćenja, što je 32 posto od noćenja ostvarenih u istom mjesecu lani! To je prilično dobar rezultat – na stranu prirodnu strahom uzrokovanu manju potražnju za putovanjima – za polu-otvorenu zemlju kojoj je većini ljudi (potencijalnih turista) fizički bilo nemoguće doći.

Prema podacima e-Visitora, srpanj je započeo još bolje: od 1. do 10. srpnja u Hrvatskoj je ostvareno gotovo 600 tisuća dolazaka ili 46 posto rezultata ostvarenog tijekom istog razdoblja lani i 4,4 milijuna noćenja ili 53 posto rezultata ostvarenog tijekom istog razdoblja lani. Dakle, početak srpnja došao je na polovicu prošlogodišnjih brojki, a zanimljivo je primijetiti i kako broj noćenja raste nešto brže od rasta broja dolazaka. To je u skladu sa statistikama Airbnb-a iznesenima u lipnju koje kažu kako je vidljiv trend rezerviranja odmora na dulje razdoblje nego ranije, vjerojatno zahvaljujući radu od „doma“ koji je u nekim zemljama i dalje na snazi.

Hrvatska je prednost ta da, za razliku od nekih drugih mediteranskih zemalja, strani turisti u Hrvatsku prvenstveno dolaze iz EU i drugih europskih zemalja (preko 90%), a 85% ih dolazi cestovnim prijevozom (uglavnom osobnim automobilima). To se pokazuje kao velika prednost u situaciji gotovo nepostojećeg avio-prijevoza i zatvorenih granica prema trećim zemljama pa i u tome valja tražiti razloge boljih turističkih brojki od očekivanja.

Iako bi trebalo biti samorazumljivo, vjerojatno nije na odmet eksplicirati da ako glavna sezona bude na primjerice 50% prošlogodišnjih brojki, to ne znači da će sve destinacije, svi iznajmljivači i svi ugostitelji biti na 50% prošlogodišnjih brojki. To je, inače, bio jedan od uzroka prošlogodišnje medijske histerije o navodnoj propasti hrvatskog turizma, a koja se pokazala posve neopravdanom[3].

Dakle, nema sumnje da će neke pretežito avio-destinacije poput Dubrovnika proći osjetno slabije od nekih auto-destinacija u Istri i to treba imati na umu. Primjerice, u lipnju ove godine Kvarner je bio na 42% prošlogodišnjih noćenja, Istra na 31%, Splitsko-dalmatinska županija na 21%, a Dubrovačko-neretvanska županija na svega 14% noćenjau usporedbi s istim mjesecom lani. To su ogromne razlike i to valja imati na umu kad se raspravlja o podacima na razini zemlje.

Isto tako, većina ljudi pretpostavlja da se sav smještaj puni barem približno jednakom dinamikom, što je daleko od istine. Najčešće se događa da se najprije puni najkvalitetniji smještaj na najboljoj lokaciji, kao i onaj s najboljim omjerom cijene, kvalitete i pružene usluge – a tek se onda „prelijeva“ odnosno puni i ostali smještaj. Dakle, ako zbirne brojke budu pokazivale da smo na polovici prošlogodišnjeg prometa, to ne znači da neće biti zatvorenih restorana ili soba i apartmana koje neće imati niti jednu rezervaciju; dapače, gotovo je izvjesno da će u tom slučaju biti onih s potpuno praznim apartmanima, ali će zato biti i onih s 80- postotnom popunjenosti.

Dakle, zaključno možemo reći kako je hrvatski turizam prerano otpisan, a konačni rezultati neće biti tako katastrofalni kako se očekuje jer to nije toliko osjetljiva grana gospodarstva kako se uobičajeno misli (ako država zabrani ulazak u zemlju, to je sasvim druga priča i nema veze s osjetljivošću turizma kao djelatnosti). Naime, turizam se i dalje poima kao kolebljiva i silno nepouzdana djelatnost jer ga se doživljava kao luksuzno dobro, a znamo da se u teškim vremenima najprije odričemo luksuza. To je prije par desetljeća možda i vrijedilo za turizam, no s rastom bogatstva u svijetu i životnog standarda stvari se mijenjaju pa mnogi danas smatraju kako su putovanja prerasla iz luksuza u potrebu velikog broja ljudi; mnogi su danas spremniji odreći se ili odgoditi kupnju nekih drugih stvari (odgoditi kupnju novog namještaja, automobila i sl. ako je potrebno) nego što su spremni odreći se putovanja i odmora na moru.

Iz svega gore napisanog možemo zaključiti kako postoji prilično velika šansa da hrvatski turizam ponovno pozitivno iznenadi. Iako su ga na početku pandemije svi potpuno otpisali, a danas se barata s procjenama o 30-ak posto prošlogodišnjih brojki, postoji opravdana nada da će minus na kraju biti manji od 50 posto. Naravno, sve pod uvjetom da epidemiološka situacija u Hrvatskoj i u našim emitivnim tržištima brutalno ne eskalira.