Obnova i privatizacija: Dvije hrvatske priče koje nikako da dobiju epilog

Ne baš tako doslovno. Možemo donositi zakone, uredbe i pravilnike kakve hoćemo. I to demokatskom procedurom i ništa lakše ih je provoditi. E, tu se sudaraju privatizacija i obnova razrušenih kuća od potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, privatizacija od koje se nismo još oporavili i obnova za koju nitko ne zna kada će završiti, zapravo kada će početi.

Nakon provedene privatizacije, 70 posto privatiziranih društava smanjilo je svoju vrijednost. Od prosječno 408 zaposlenih po poduzeću nakon privatizacije došlo se do 160 zaposlenih. Svako četvrto poduzeće nakon privatizacije je propalo, a temeljni kapital privatiziranih poduzeća spao je na tek 3,95 posto temeljnog kapitala od prije privatizacije.

Podaci su to Državne revizije iz 2004. godine.

Pokrenut je i poneki sudski proces u slučajevima kada se pretjeralo, ali imamo malo pravomoćnih presuda. Mnogi su postupci otišli u zastaru, a za mnoge je utvrđeno da su bili u skladu sa zakonom, uz opasku da baš svi zakoni koji su regulirali privatizaciju nisu niti pravični niti moralni.

A pravosuđe je tu dalo veliki stručni doprinos. Na jednom od procesa sutkinja je upitala optuženika, privatizatora, je li imao novaca na računu kada je dizao kredit za kupovinu poduzeća, a on joj je lako i logično odgovorio: Da sam imao, ne bih dizao kredit!

Završio je Domovinski rat, VRO Bljesak i Oluja i život je trebalo vratiti u normalu. Ljude na razrušena ognjišta. Donosi se Zakon o obnovi i činovnici Ministarstva razvoja i obnove zasukali su rukave. Zakon o građenju u dijelu kojim je regulirana rekonostrukcija objekata, radovi na srušenim i oštećenim objektima morali su biti izvedeni na način da se kroz rekonstrukciju moralo djelovati na bitna svojstva građenja, a jedno od tih svojstava je i otpornost na potres.

Netko je zaključio da bi to ipak bilo preskupo, politički trenutak zahtijevao je brzo djelovanje pa makar se radilo o kozmetici. Izabrana je sanacija.

Sanacija objekata značila je otklanjanje štete i povratak na predratno stanje. Usljedila je Uputa o sanaciji temeljem pravilnika Ministarstva. Tijekom same obnove s više naputaka usmjeravan je čitav proces. Koristio se tu i demokratskom većinom donesen Zakon o obnovi kojim razrušene i oštećene kuće nisu trebale sve zakonom predviđene akte za gradnju, bili su izuzeti od Zakona o građevinskoj dozvoli. Moguće da je bilo i situacija kada su predstavnici pojedinih tvrtki uključenih u obnovu javljali stanje na terenu i svoje želje prema ministarstvu i na osnovu toga da su izrađivani silni naputci.

U vremenu od 1997. do 1999. godine na području Sisačko-moslavačke županije pod ove uredbe i bezbrojne naputke potpalo je oko 25 tisuća objekata na kojima je radilo oko 200 izvođača uz 80 projektantskih i nadzornih tvrtki. Na Državnom odvjetništvu, ali i na Državnoj reviziji je zadaća da tim ljudima, koji snijeg dočekuju na dvorištu ili naslagani kao sardine u kontejneru, daju odgovore što je bilo s njihovim kućama, jesu li rekonstruirane ili sanirane i tko je donio tu odluku. Tko je donio odluku po kojoj oni danas nemaju svoje kuće?

P.S. Nisam stručnjak, ni pravni, ni građevinski, ali u ovom kontekstu postavljam pitanje dobro zbrinutim zastupnicima, koje će zakone preskočiti; Zakon o obnovi Zagreba i dvije županije? Hoće li to preskakanje građanima donijeti boljitak ili njima poene na prvim izborima?