Plavi devet

Prva poruka u inboksu Fejsa, od prijateljice Mire iz Osijeka. Sin joj jedan od bivših vođa Kohorte. S tugom mi javlja vijest. Zaključuje: ''Idol moje mladosti i veliki nogometaš.. iz onog drugog, dragog Dinama ''

Uistinu, generacije djevojaka rođenih tamo za ili nakon Drugog svjetskog rata, pratile su svaku njegovu utakmicu, njegove izlaske. Slaven je bio Plavi devet, bio je slavan, bio je zvijezda, bio je onaj za čije mišljenje o utakmici Dinama su novinari hrlili da bi ga ekskluzivno dobili. Stasiti Sinjanin, napadač Dinama i ondašnje reprezentacije Jugoslavije, s lakoćom je postizao golove čineći Dinamo velikim klubom i osvajačem Kupa velesajamskih gradova. Kapetan koji je uvažavao protivnika no nikada nikome nije davao za pravo da je bolji od njegovog Dinama.

Čini se da je to odlika rijetkih, hrabrih kapetana kako u Dinamu tako i u Ciboni, reprezentacijama, selekcijama. Legenda za života, onog ''drugog, dragog Dinama'', kako kaže Mira, pripadao je vremenu u kojem su džentlmeni bili u kopačkama. Galantni, a malo plaćeni, igrali su i igrao je nogomet iz ljubavi. Ne za slavu, već za ljubav prema igri koja se danas igra isključivo zbog novca jer kako inače protumačiti nogomet bez gledatelja. Kao jaje bez soli. Gledaš Barcu i Juventus, desetak minuta. Kao da gledaš neku trening utakmicu.

A Zambata, on je pripadao vremenu kad je klub imao dignitet istinskog pobjednika. Tom Dinamu, onom ''drugom'' kojeg je pratilo desetine tisuća gledatelja na svakoj domaćoj utakmici, zbog igrača sa zagrebačkog leša, zbog domoljubnog naboja, zbog borbenosti, požrtvovnosti i iskrene ljubavi spram kluba i navijača, zbog iskrene zahvalnosti igrača na podršci. Identitet takvom Dinamu davale su te ''arhaične'' generacije igrača koje bi s ''treskom'' dolazile na utakmice i istom se vraćale.

Za vrijeme igračke karijere Slavena Zambate, mnoga muška djeca dobila su ime po njemu. Doduše, bila je tu i koja Slavica ili Slavenka.

Odigravši zadnju utakmicu '73., u godini kad sam se rodio, Zambata do današnjeg dana nije gubio na slavi. Barem ne kod istinskih navijača Dinama. Jer, priče o njemu, kroz ljubav za klub, svjedočili su roditelji novih generacija Dinamovih navijača. Zambata, koji je za ''onu'' repku zabio 21 gol u 31 utakmici, nastavio je ''postizati'' golove i u svojoj starosti.

U njegovo ime zabijali smo svi, što na betonima kvartovskih igrališta, što na travnjacima velikog nogometa koje nije dotakao sjaj reflektora, što kroz podignute ruke slavljenika svjetske slave koji su ponikli na temeljima ''onog'' Dinama.

Današnji Dinamo, čiju toplinu gase prekupci igrača i prodavači magle pri kupnji upitnih stranaca koje ne bih poslao ni da prodaju kokice na zapadnoj tribini, a kamoli da nose sveti modri dres, odvojili su nogomet od navijača.

Zambata je vjerovao u svaku generaciju Dinama. Vjerovao je u ''proljeće u Europi'', u novi uzlet kluba. Nažalost, novac je pojeo entuzijazam i sportsko džentlmenstvo. Veliki klubovi nam se smiju jer smo mali i ne možemo parirati njihovom novcu i selekciji igrača koje im mi stvaramo. Oduzmete li novac, prodaju i kupnju igrača, dobivamo stvarnu sliku odnosa snage. Onu u koju je Slaven Zambata vjerovao do kraja života, da nitko nije bolji od Dinama.

Otišao je kapetan zbog koga svaki navijač Dinama hoda uzdignute glave, ponosan na generaciju '67. Stoga, legende ne umiru jer zauvijek žive u našim svjedočenjima o vremenu ponosa i slave kojem svi pripadamo kako sada, tako i prije, tako i u vremenu što dolazi. Dužnost nam je prenositi ta svjedočanstva onima što tek dolaze da bi navijali ili zaigrali za veliki klub čije temelje je postavio i Slaven Zambata.

Foto: GNK Dinamo